Autor: Hana Kazazović

Od kako znam za sebe gledam američke srije i filmove i ako bih trebala izabrati jedno mjesto u cijeloj Americi koje bih voljela vidjeti to je Lincoln spomenik. Ne samo zbog toga što je tu stajao Martin Luther King prilikom svog govora “I have a dream”, nego i zbog svih onih serija i filmova koji su se tu snimali. Nekako je Amerika za mene stati na stepenice ispod Lincolna i pogledati prema onom obelisku. I nisam vjerovala da ću to sama doživjeti. Nije mi padalo na pamet da je to moguće. Nisam to čak imala na listi želja jer mi je otprilike djelovalo nevjerovatno, kao kad bih poželjela malo skoknuti do mjeseca ?

I juče sam to doživjela. Imam slike da to i sama sebi dokažem, jer evo i sad dok ih gledam ne mogu u glavi složiti da sam tamo bila. Ne mogu sama sebi vjerovati da sam stala na te stepenice i gledala taj famozni pogled.


A priznajem, dok sam se penjala tim stepenicama, jedva sam zaustavila suze. Znate da se meni emocije pretvaraju u tečnost i da me svaka takva situacija dovede do suza, a bilo mi malo nezgodno da se rasplačem tamo okružena stotinama turista i mojom grupom koja nije upozorena na to da sam plačko ? Kontam, ako se sad rasplačem ko će im objasniti da je to što mi je lijepo a ne što me neko nasikirao ?

Tako da, što se mene tiče, iako znam da će me oduševiti još puno toga dok sam ovdje, neku vrstu top uzbudjenja sam već dostigla.

Da, vidjeli smo i Bijelu kuću, Capitoll Hill, trezor, Hotel Willard čini mi se u kojem je skovan izraz ‘lobiranje’ jer je u njegovom lobiju tadašnji predsjednik volio odmarati pa su ga tu sačekivali mnogi i pokušavali na indirektan način dobiti podršku za svoje interese i još puno tako nekih zanimljivosti.


Ono što mi je fascinantno je što sve ovdje ima neku simboliku, neku priču i pozadinu. Prosto eto, sve je nekako ‘osmišljeno’, pa taman i da nije istina ili da je samo simbolika u pitanju zvuči zanimljivo.

I to je ono što bih voljela kopirati kod nas, jer i mi imamo puno toga zanimljivog a ne znamo to upakovati.  Prosto ovako razmišljam – ovdje je možda i najbanalnija stvar upakovana u najsjaniji i najljepši papir, a mi i kad imamo blago neko umotamo ga u iskorištenu, izgužvanu novinu. I to najčešće u one političke stranice. Kontate me?

Da, posjetili smo i Vietnam Veterans Memorial, spomenik stradalima u Vijetnamu i on takodje ostavlja jak utisak dok hodate kroz njega.


Posjetili smo i Washington National Cathedral, katedralu koja je toliko velika da bi mi unutra samoj trebao GPS da se ne zagubim. I ono što je zanimljivo jeste da je koriste sve konfesije, jer su Amerikanci po pitanju vjere očito vrlo pragmatični. Prelijepa je i oduševili su me vitraži posebno.


I super je stvar što smo imali osobu koja nas je provela kroz sve te neke bitne lokacije i ispričala nam sve te priče, objasnila simboliku i sl. Kao na primjer to da nijeda zgrada u Washingtonu ne smije biti viša od Capitol Hilla, da je to tako jer on predstavlja narod, da je Bijela kuća ‘mala’ jer simboliše skromnost uloge predsjednika u odnosu na narod koji je predstavljen Capitolom itd. Ako vas put nanese u Washington svakako bih preporučila jednu takvu klasičnu turističku turu.

Poslijepodne smo išli u Georgetown i hodali tim prelijepim gradićem. Baš je lijep, ušuškan, sa kućicama kao iz bajke, sa uličicama i malim radnjicama i puno ljudi. Poslijepodne pa ušli u Irish pub u potrazi za osvježenjem, a unutra gužva i svi gledaju finale u fudbalu, navijaju ? Meni nestvarno djelovalo jer nije bilo ni 16 sati, prosto mi još mozak zaprepasti ta vremenska razlika.


Danas imamo ofišl sastanke i čim ovo natipkam krećem sa spremanjem = peglanjem ? Slikaću vam za rubriku ‘vjerovali ili ne’ Srkija i Slobu u sakoima, obećali su da će ih obući ?