Autor: Hana Kazazović

Znate li vi možda koliko stvari imate i koristite u životu? Mislim na sve – od odjeće i obuće do olovaka, telefona, laptopa i sl. Ja ne znam, ali mi se u glavi vrti ideja da ih prebrojim od kako sam pročitala knjigu Davea Bruna “The 100 Things Challenge”. Dave je godinu dana živio sa 100 stvari i o tome je napisao ovu knjigu. Cilj projekta je bio natjerati sebe da napravi neku vrstu reseta u životu, da prekine ovisnost o stalnoj kupovini novih stvari i da nauči kupovati samo ono što m zaista treba i što će koristiti.

Dave se inače bavi promocijom jednostavnog života na svom blogu i ideja o projektu je nastala u trenutku kad je shvatio da se on sam ne pridržava onog što propagira. Dok je pisao protiv konzumerizma i navodio sve njegove negativne strane, istovremeno je bio okružen masom stvari koje su stajale neiskorištene, a on je i dalje kupovao svašta nešto što mu se činilo potrebnim. Zanimljivo je čitati kako se rješavao stvari koje se nisu našle na listi 100 – prodajom, poklanjanjem ili bacanjem. Projekat je radio samo on tako da se njegova supruga i djeca nisu morali odreći ničega jer nije želio bilo koga opteretiti njime.

“Consumer” (potrošač) u originalu po Oxford riječniku znači  – neko ko konzumira, troši ili uništava. Konzumerizam je kupovina i trošenje proizvoda u što većem broju i iako će mnogi reći da je po tome Amerika mnogo ispred nas, pogledajte oko sebe i vidjećete da ni mi ne zaostajemo mnogo. Sve se vrti oko kupovine i na sve strane nas pozivaju i mame da kupujemo različite proizvode da bismo se osjećali bolje.

Poruke koje slušamo oko sebe nam govore: da ćemo biti bolji kuhari ako koristimo određeno posuđe, da ćemo bolje spavati ako se pokrijemo određenom posteljinom ili jorganom, da ćemo biti bolje domaćice ako peremo suđe onim deterdžentom… Sve su pažljivo kreirane i “udaraju” tamo gdje smo najtanji. Kako i ne bi kad uglavnom vrsni stručnjaci rade na njima.

Mi često sve to kupimo, na momenat smo srećniji i čini nam se da smo ovaj put zaista potrošili novac kvalitetno. Onda legnemo da spavamo i ne možemo da zaspimo računajući kako ćemo završiti ovaj mjesec jer je opet puno duži od plate. Ne pomaže super jorgan ili dušek ili bilo šta slično jer mir koji nam je potreban ne prodaju ni na jednoj polici.

Dave je način da prekine sa takvom kupovinom našao u ovom projektu. U jednom dijelu knjige piše kako je imao običaj sate provoditi pregledajući kataloge sa skupocjenim ili neobičnim olovkama, zamišljajući kako njima potpisuje važne ugovore. Uvijek je u tim njegovim maštanjima olovka igrala posebnu ulogu pa ih je i imao dosta. Ulazeći u projekat riješio se svih njih osim dvije koje su mu zaista bile potrebne. Prestao je takođe trošiti vrijeme na pregledanje kataloga.

Tokom tih godinu dana je naučio planirati svoje kupovine i kupovati samo ono što mu je zaista bilo potrebno. Takođe kaže da je naučio uživati u životu na poseban način jer je sam sebe oslobodio na različite načine – nije više provodio vrijeme po tržnim centrima, imao je više novca jer je postao imun na reklame koje su ga i dalje proganjale na sve strane i uživao je u svakoj stvari na poseban način koristeći je maksimalno.

Pitanje koje su mu postavljali tokom trajanja projekta jeste da li bi svjetska ekonomija propala kada bismo svi napravili isto i ograničili sebe na samo 100 stvari. Iako se ogradio od tog odgovora jer nije ekonomista ni stručnjak, njegov odgovor mi je bio zanimljiv. Kaže da (parafraziram) “danas imamo poplavu jeftinih i nekvalitetnih stvari upravo zbog potrebe da kupujemo stalno nove. Na primjer, obična majica se proizvodi u Kini i košta 9$, a da se proizvodi u SAD-u koštala bi 13$. Uštedili smo neka 4$ i ostavili mnoge radnike u SAD-u bez posla zbog niskih cijena, a izgubili smo na kvalitetu. Da kupujemo manje stvari mogli bismo ih plaćati skuplje i mogle bi biti kvalitetnije.“

U neku ruku ima smisla ono što govori. Sjetim se uvijek mamine daske za peglanje koja je stara koliko i ja i sa koje je mama regularno prala prozore penjući se na nju – toliko je čvrsta i jaka. Ona je kupila u svom životu nju jednu. S druge strane ja sam kupila ovu neku koja je čak bila među skupljima, a kad malo jače pritisnem dok peglam sva se savije. O ostaloj robi da ne pričamo – bijela tehnika ima garancije koliko joj je uglavnom i rok trajanja i ništa se danas uglavnom ne isplati popravljati jer je jeftinije kupiti novo.

Dave je nakon isteka tih godinu dana nastavio da živi normalno ne opterećujući se spiskom ili brojem stvari koje posjeduje. Međutim, ostala mu je navika da o svakoj stvari dobro razmisli prije nego je kupi i da dobro procijeni treba li mu i koliko će je koristiti. Ostala mu je navika da ne podliježe impulsivnim kupovinama i da ne reaguje na reklame i kataloge koje mu guraju pod nos. Za tih godinu dana se uvjerio da mu stvari ne mogu obezbijediti niti povećati nivo sreće u životu. Broj njih koje koristi se nije nešto drastično povećao vremenom.

Od kako sam pročitala ovu knjigu, a ima tome nekoliko mjeseci, stalno razmišljam o njegovom eksperimentu. Ne zbog samog eksperimenta, nego zbog poruke koju nosi. Ja sam spletom životnih okolnosti došla do sličnih zaključaka i nisam brojala, ali možda čak i nisam daleko od Davea. U svoje veće uspjehe računam i to da u kupovine idem samo ciljano, kad mi nešto baš treba i ne reagujem na sniženja, akcije is l. Sad sam izbrojala, ukupno imam 10 pari obuće, za sva godišnja doba, i po tome bi me teško mogli uračunati u ženski pol :D I ako mene pitate, ideal mi je da imam što manje stvari, a da one budu kvalitetne.

Kako se vama čini ovakav odnos prema životu? Da li biste mogli sve ono što posjedujete svesti na manju količinu?

P.S. Dave je svoje knjige sveo na jednu stvar nazvavši ih “biblioteka”. Da, priznajem, njegova knjiga je bila jedan od poticaja meni da krenem sa poklanjanjem svojih knjiga.