Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 37. koju imate priliku čuti je Emanuela Božić iz Doboja.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

U Doboju sam posjetila Agenciju za intelektualnu razvoj i savjetovanje “Lavirint”. Tu sam upoznala Božić Emanuelu. Ona je diplomirani defektolog i logoped, NTC koordinator za regiju Doboja i Tuzle. Radi kao NTC učitelj i predavač već 3 godine i to joj je trenutno primarni fokus.

Nisam ni ja znala šta je NTC pa mi je ona objasnila. To je skraćenica od Nikola Tesla Centar. Nekad je to bio SIG u okviru Mense, a Mensu je u bivšoj Jugoslaviji osnovao Ranko Rajović. SIG je bio formiran za darovitu djecu a vremenom je to sve izašlo iz okvira Mense i počelo da postoji kao sistem učenja sam za sebe.

NTC se primjenjuje u 17 zemalja Evrope. U Sloveniji ga rade već nekoliko godina, krenuli su u predškolskom a sad su to ubacili i u škole te su na univerzitetu u Kopru uveli kao postdiplomske i doktorske studije NTC sistem učenja.

U BiH ga ima u nekim gradovima poput Doboja, Tuzle, Sarajeva i Istočnog Sarajeva, u Brčkom, Bijeljini i još nekima. Međutim, ni Emanuela nije optimista da će kod nas uskoro biti prepoznat i uveden u sistem, ni u predškolski, a posebno ne u škole. To bi podrazumijevalo velike promjene koje kod nas izgleda niko ne želi provesti, mada su odavno neophodne jer je obrazovni sistem nešto što se kod nas nije mijenjalo bukvalno decenijama.

Bilo mi je zanimljivo slušati o ovom programu učenja i razgovarati sa Emanuelom. Sigurna sam da bi mnogi roditelji voljeli imati NTC program u svom gradu i iskreno se nadam da će se povećati broj gradova koji ga imaju.

Emanuela Božić:

Ono što je posebno dobro za program je to što je primjenjiv na ovu djecu danas. U suštini je i osmišljen za ovo moderno doba u kojem se nalazimo zato što se djeca ne kreću više kao što su se kretala. Ima dosta toga što izaziva određene posljedice u školi poput zaostaju određeni refleksi koji moraju da iščeznu, a ne iščezavaju zato što djeca nisu dovoljno pokretna, zato što ne žvaču dovoljno, zato što ne pričaju dovoljno i u suštini se smatra da je sve vezano za ekrane, da tako kažem.

U suštini se program bazira na 3 nivoa. Prvi nivo se radi sa mlađom djecom, sa predškolcima i odnosi se na motoriku, a druga dva nivoa su malo složenija i odnose se na određene misaone procese i na razvoj inteligencije.

Ono što je dobro kod tog programa je to što smo pronašli da daje rezultate kod sve djece. Znači ne mora biti darovito dijete, pošto je to bilo primarno zašto je program nastao. Sva djeca imaju u suštini prednosti od NTC programa, čak i djeca sa smetnjama u razvoju. Znači djeca koja imaju disleksiju, disgrafiju i određene teškoće u učenju koje se javljaju danas, što je nekad bilo nepoznato u suštini, imaju koristi od programa. Djeca koja prođu kroz program imaju mnogo bolji školski uspjeh, mnogo lakše i brže uče.

Radim na prilagođavanju programa djeci sa smetnjama u razvoju

Posebno sad trenutno radim na izradi i prilagođavanju ovog programa djeci sa smetnjama u razvoju. U suštini mi smo tu u BiH prvi koji počinjemo sa nečim takvim. Sve bivše republike Jugoslavije rade NTC plus još određene zemlje Evrope. Ukupno nas je 17, ali niko još nije pokušao da to primijeni sa djecom sa smetnjama u razvoju. Ja sam to krenula slučajno sa djevojčicom koja je imala autizam. Onda smo postepeno počeli da učimo, pomalo, i dobili zaista sjajne rezultate. Onda je to objavljeno na Univerzitetu u Kopru i mogu s ponosom da kažem da je to proglašeno i pionirskim radom u toj oblasti. Sad sa udruženjem “Down Sy i mi” iz Banjaluke radim na projektu realizacije tog programa, prilagođavamo ga djeci.

Kako je nastao “Lavirint”?

“Lavirint” je u suštini nastao sasvim slučajno. Mislim slučajno ali nije slučajno. Ja sam radila negdje oko 3,5 godine u Parizu, radila sam u jednoj našoj školi sa bilingualnom djecom. Onda je mi javljeno da se otvara Dnevni centar u Doboju. Tad sam se ja vratila sa namjerom da ću da radim tu kao logoped. I radila sam nekih godinu i koji mjesec i ostala tu bez posla. A u međuvremenu je krenulo to sa NTC-om.

NTC je u suštini meni bila satisfakcija da radim. Velika mi je bila čast kad mi je Ranko ponudio saradnju. Mi smo se sasvim slučajno upoznali, malo popričali i pošto je u suštini logopedija bazirana na neuropsihologiji, onda je on meni rekao «Ti bi trebala suštinski da razumiješ program, a ja nemam takvih saradnika, hajde nešto da počnemo». Meni je to bila satisfakcija i bio mi je kontrast s onim što radim u Dnevnom centru, doći i raditi sa darovitom djecom.

Mojoj saradnica Vesna je moja desna ruka. Ona je inače socijalni radnik i prošle smo nas dvije zajedno već 15 godina, sarađujemo i radimo svašta zajedno. Onda smo nas dvije nadošle na ideju da svo naše znanje i iskustvo objedinimo i napravimo jedan svoj program koji ćemo da radimo sa predškolcima mimo NTC-a. Tako je došlo do ideje da se napravi agencija za intelektualni razvoj. U suštini ovo i jeste agencija, nije ni vrtić ni škola. U okviru ovoga sad radimo određene programe i primjenjujemo sve ono znanje i iskustvo koje mi imamo i što smo ustanovili da je urodilo plodom.

Mislim da smo se već prilično izdvojili iz mase i da naš rad već ima neki svoj potpis. Djeca su dosta drugačija, dosta snalažljivija, pokretnija, mobilnija. Krećemo se i trudimo se da smo u prirodi što više, da smo bosi što više. U suštini se bavimo onim stvarima kojih više nema u djetinjstvu. Naša djeca igraju lastiš, igraju puno igara s loptom, ne dosađuju se na neki tipičan način.

Naši školarci koji su nam u NTC sistemu učenja kažu da mnogo lakše uče. Evo recimo što imamo jednu anegdotu od jedne učenice koja kaže da je nastavnica došla i po otvaranju u dnevniku na preskok je bila prozivka. Bila je opšta panika jer je bila u pitanju lekcija od prethodnog časa. Ona je bukvalno za 5 minuta NTC tehnikama prošla tu lekciju koliko joj je trebalo da iščita i nešto nacrta. Na kraju se čak i javila i spasila čitav razred i dobila je 5.

Djeca danas imaju mnogo više informacija i puno više znaju

Naša djeca danas u odnosu na nas kad smo mi bili djeca imaju mnogo više informacija, daleko toga više znaju ali ne povezuju. Onda to znanje koje imaju jednostavno nije upotrebljivo. Ja to mjerim i po nama. Svi pratimo Facebook ili društvene mreže i niko u suštini ne čita neki duži članak. Svi gledamo da je to kraća informacija i onda se nađemo u društvu i kao znamo da smo negdje nešto zanimljivo pročitali ali se ne možemo sjetiti ni teme, a kamoli da to prepričamo.

Previše informacija koje ne povezujemo i to nam se dešava i sa djecom. Mi se trudimo da to sve povežemo na jedan specifičan način gdje oni to zaista doživljavaju kao igru. Oni nijednog trenutka nisu svjesni da je u pitanju vježba, ni da je to neki zadatak, ni da mi tu imamo neki cilj.

U suštini reproduktivno učenje je najprimitivniji oblik učenja. Škola nas u suštini fokusira u jednu liniju i jedan pravac i tako mora da bude. I onda je jako teško ono što bi Englezi rekli «razmišljaj van kutije, van okvira i granica».

NTC upravo radi to – daje jednu širinu. Mi obično svi kad krenemo da radimo program moramo jako puno da vježbamo. Ne može to da radi bilo ko jer je specifičan. Onda djeca na jedan interesantan način dobijaju ideje. Kad oni nauče da misle na taj način mozak im se ubrza i misaoni procesi i povezivanje informacija i to daje jednu specifičnu sliku cijele te priče.

Šta misliš kako bi se mladi mogli zadržati u BiH? Posebno iz iskustva nekog ko je bio vani pa se vratio.

Ja u suštini nikad nisam imala ambiciju da budem vani. Otišla sam da studiram u Beograd s namjerom da se vratim u svoj grad. Ja Doboj jako volim. Možda nam neke stvari nisu u sistemu onakve kakve bi trebale ali smatram da ne treba odustajati. Igrom slučaja privatne okolnosti su me odvele u Pariz, vratila sam se i nije mi žao.

Neki moj lični stav je da možda neko ko ode sa 20 godina možda može i da se adaptira i slično. Mi koji smo već naučili da živimo ovdje na jedan poseban način teško. Lijepo je imati sav taj novac, lijepo je i raditi tamo i imati tu socijalnu sigurnost koju mi ovdje nemamo. Ali u suštini to po meni ništa ne vrijedi kad nemamo onog komšiju s kojim ćete popiti kafu, kad prođete ulicom i nikom ne kažete dobar dan i sl.

Tako da ja u suštini nisam za to da se odlazi. E sad kako stimulisati mlade da ne idu.? Mislim da je to nešto što je daleko veće od svih nas i da je to sistemski problem.

Prvo što bi trebalo je promijeniti mentalni sklop naših ljudi, ono da ne treba biti na jednom radnom mjestu cijeli svoj radni vijek. To više ne postoji nigdje – da se negdje zaposlimo i da ostanemo do penzije.

U suštini treba mladim ljudima dati prostora, što se u zadnje vrijeme slabo nešto i daje. I mislim da se država uopšte i ne brine.

Ja ću evo navesti samo jedan primjer koji mi imamo u Doboju. Meni su došli i prenijeli mi informaciju da imamo djevojčicu koja je upisala 1. razred osnovne škole koja čita i piše latinicu i ćirilicu, štampana i pisana slova, sabira i oduzima trocifrene brojeve. Nikad je niko nije učio. To su otkrili na upisu i to je dijete sa nepunih 6 godina.

Onda smo je mi ovdje uključili u NTC program. To je darovito dijete, znači dolazi besplatno, ne plaća ništa. Sem te moje reakcije i sreće da eto dođe informacija uopšte do mene, škola je ponudila da je prebaci u treći razred. Majka naravno došla i rekla dijete je tiho, mirno, povučeno, još da je ubacimo među stariju djecu, kud bi, kako bi s njom, kako bi dijete sve to psihički podnijelo? I majka je odbila tu ponudu škole i na tome se završilo. I ona je sad đak u toj školi kao i svaki drugi đak.

Ja ne optužujem ni nastavnike, ni pedagoge, ni bilo koga. Ali znači mi kao sistem nemamo rješenje uopšte.

Evo znači ovdje ima još masa darovite djece. Mi otprilike negdje treću, četvrtu radionicu prepoznamo djecu koja su natprosječno inteligentna, koja potpuno drugačije funkcionišu, ali jednostavno školski sistem nam je ostao jako rigidan.