Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 33. koju imate priliku čuti je Inga Marković iz Doboja.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

U Doboju sam vodila veoma zanimljiv i bitan, te prije svega koristan razgovor sa Ingom Marković. Ona je specijalista strukovni nutricionista dijetetičar i radi u javnoj zdravstvenoj ustanovi bolnica Doboj u Savjetovalištu za dijabetes i ishranu. Jedina su ustanova u RS-u koja ima ovakav vid savjetovališta.

Ja sam iz ovog razgovora naučila nekoliko bitnih stvari. Prije svega sam konačno shvatila na koji način funkcioniše naš organizam, a tu prvenstveno mislim na to kako nastaje dijabetes i inzulinska rezistencija. Inga je vrlo jednostavno objasnila cijeli proces koji će vjerujem svako od vas razumjeti nakon ovog njenog objašnjenja.

Naučila sam i šta u stvari znači pravilna ishrana, te koliko svako od nas može izborom onog što jede uticati na svoje zdravlje. Saznala sam takođe kolika je povezanost između ekonomske situacije i kvaliteta ishrane, a posebno mi je bilo zanimljivo čuti da na lučenje insulina u našem organizmu mogu čak uticati i fotografije hrane kojima smo okruženi.

Ono što me posebno šokiralo jeste broj oboljelih od dijabetesa u BiH, te činjenica da zbog neznanja mnogi oboljeli ne znaju kako se pravilno liječiti, a neki čak dođu do teških oboljenja uzrokovanih dijabetesom, a da i ne znaju da ga imaju. To sve pokazuje koliko su veliki problemi u našem zdravstvenom sistemu i koliko je važno da se što prije neke stvari počnu mijenjati.

Jedan od načina na koji Inga to takođe pokušava je angažmanom u udruženjima koja se bave dijabetesom i to je sigurno jedan od koraka – lični angažman svih onih koji znaju i mogu napraviti neke promjene.

Svako od nas je takođe u mogućnosti da posluša (ili pročita) sve ove stvari i da odluči za sebe kako će se hraniti, odnosno kako će se odnositi prema svom organizmu.

Jer, kako Inga reče – mi bismo imali sigurno manje oboljelih od dijabetesa da ljudi vode računa o tome šta jedu i da se više kreću.

Inga Marković:

Povećanje broja pacijenata je uglavnom vezano za hronične nezarazne bolesti po kome smo nekako i prvi u region – dijabetes, hipertenzija, kardiovaskularna oboljenja i sve više malignih oboljenja. Što se tiče rada u Savjetovalištu uglavnom se javljaju pacijenti sa hroničnim nezaraznim bolestima i pretili pacijenti. I tu smo prvi u regionu po broju gojaznih koji su opet, gdje je gojaznost u stvari osnovni riziko faktor za sve hronične nezarazne bolesti. Tako da se nalazimo u stvari u jednom začaranom krugu gdje mi nemamo dobru preventivu. Imamo liječenje ali ne preventivu, niti ovakav vid liječenja kao nešto što je prepoznato i nešto što je u stvari standardizovano i uvedeno u procedure kao u ostalim zemljama u regionu. Na primjer nutricioniste i Srbija i Hrvatska – ima na svakom odjeljenju, u svim kliničkim centrima, u svim bolnicama, u svim vrtićima, u školama gdje imaju kolektivnu ishranu, kao i studentskim domovima itd.

Šta vi mislite što kod nas ljudi počnu da vode računa o ishrani tek kad, ne mogu reći bude kasno, ali kad ih bolest natjera da moraju da vode računa o tome?

Pa upravo iz razloga što nisu izedukovani. Ovih dvadeset i nešto godina poslije rata je dovelo do jednog totalnog kraha, kako u školstvu, tako i u zdravstvu. Ljudi nemaju informaciju. Ja se ovdje susrećem sa pacijentima koji 20 godina imaju dijabetes koji je direktno vezan za ishranu, a da nikad niko ih nije upozorio na hronične komplikacije tog oboljenja, niti šta je to što oni smiju da konzumiraju od hrane a šta ne. Ishrana je broj jedan u liječenju dijabetesa, medikamentozna terapija je tek na 3. mjestu.  Tako da nemaju informacije, nema preventive.

Porodična medicina jednostavno nema, ne bih rekla da nema vremena, rekla bih da nema volje da se pacijentu upute u to šta je to od čega su oboljeli i šta je negdje bio pokretač tog njihovog oboljenja.

Jer gledajte, mi svi u genetici imamo određeni genetski kod za određeno oboljenje koje nosimo od svojih predaka, ali da bi se bilo šta u organizmu pokrenulo, pozitivno ili negativno, treba neki okidač. Jedan od osnovnih okidača je prehrana.

I onda ako tu napravimo neke velike greške, ako tijelo hranimo nutrijentima koji mu ne služe ni za šta, a nema mogućnost da nas alarmira i da kaže «Izbacite to, šta ste mi to dali!», nego svojim nekim metabolizmima dovodi do povećanog stvaranja slobodnih radikala koji su kancerogeni do masnih stanica koje dovode do gojaznosti itd.

Recite mi šta mislite koliko su povezane sve te vrste oboljenja uzrokovanih ishranom i materijalna situacija.

Veoma mnogo. Svjetska zdravstvena organizacija je neke 2012. godine dala preporuku da se poveća fizička aktivnost i da se nekako alarmira da ljudi shvate šta je to prehrana i na koji način mogu da ugroze ili poboljšaju svoje zdravlje. Isto tako su rekli da je zdravlje jedno stanje psihičkog, fizičkog i socijalnog blagostanja. Neke 2012., ja mislim da je to bila ta godina kada je vijeće naroda BiH uradilo jednu studiju i izračunalo koliko to građanin BiH troši na hranu dnevno. I došli su do zaključka da se 50% građana nalazi na rubu siromaštva i oko 2$ je bilo izračunato da jedna porodica sa primanjima troši dnevno na hranu po osobi. Siromašni sloj stanovništva ispod 1,2$ za cjelodnevni obrok.

E sad možete zamisliti šta neko može da da svom djetetu ili sebi da priušti za 1,2$ dnevno kojeg treba da potroši na hranu. To su namirnice koje su najjeftinije a imaju najveću zasićujuću moć. Nismo gladni poslije njih. I zato više nemamo djecu koja nose sendviče u školu jer napraviti jedan sendvič košta negdje oko 2,5 KM a čips košta 1 KM.

Jedna od bolesti o kojima prije nisam skoro ništa znala a danas je jako česta jeste inzulinska rezistencija. Zašto je došlo do porasta ovog oboljenja među ljudima?

Gledajte, to je vrlo jednostavno organski objasniti. Mi sve što u organizam unesemo to se prvenstveno najjednostavnije ću probati da objasnim, razlaže sva hrana na 3 osnovna sastojka. To su ugljeni hidrati, masti i bjelančevine. Ti makronutrijenti se ugrađuju u organizam u određene dijelove gdje šta treba. Na bilo kakav unos hrane gušterača reaguje tako što će da izluči jedan hormon koji se zove inzulin. Dolazi do lučenja inzulina koji treba ugljeni hidrat da odnese do sve i jedne ćelije u organizmu. Mi godinama koristeći namirnice koje imaju jako puno ugljenih hidrata, mi svoju gušteraču tjeramo da stalno luči inzulin. I onda u stvari dolazi do inzulinske rezistencije. Mi imamo inzulina dovoljno, ali taj inzulin više ne može da otvori vrata ćelije i da odnese ugljeni hidrat u ćeliju.

Ne može da stigne toliku količinu?

Ne može da stigne toliku količinu a isto tako mi inzulin zovemo i vratar, kao ključ od brave. Vi sad jedna vrata kad stalno otvarate i stalno konzumirate, ili jedete u većoj količini ili mnogo češće ili stalno nešto grickate, svaki put inzulin treba da ode do ćelije, izluči se, otvori vrata ćelije kao ključ od brave i to tamo da ćeliji. I jednostavno mi svoju gušteraču trošimo. I zato dođe i do dijabetesa i do inzulinske rezistencije.

Jer kad mi imamo jedan fini obrok na tanjiru koji se sastoji od kuvanog povrća, mesa, salate, ograničene količine hljeba. Naravno ne bijeli hljeb, ne polubijeli, pa čak bi trebalo po pravilu, poznavajući pekare kako rade izbaciti kupovni hljeb zato što dodaju jako mnogo aditiva koji su opet na bazi skroba i na bazi tih ugljenih hidrata. Znači mi kad imamo takav jedan obrok, imamo na primjer šnitu crnog hljeba, pa imamo meso, pa imamo kuvano povrće, pa imamo salatu, tada je naša gušterača zaštićena jer smo mi unijeli veću količinu biljnih vlakana pa se to sporije kroz organizam resorbovalo i trebala je manja količina inzulina. I onda to izgleda kao kad pustite onako malo česmu sa vodom da onako pomalo curi.

Ali ako smo mi unijeli nešto što je puno prostih šećera tipa bijeli hljeb u velikoj količini, krompir, rižu, tjesteninu, pasulj, grašak, sad vidite to je sve najjeftinija hrana o kojoj smo maloprije pričali, slatko bilo kakvo, bilo kakav slatkiš. Pošto je to ogromna količina šećera koja jako podigne nivo šećera u krvi, a to tijelo ne dopušta, onda gušterača mora da izluči ogromne količine inzulina – kao da ste pustili tuš u kupatilu. I taj tuš ako se mi tako stalno hranimo, a većina, 90% ljudi se kod nas tako hrani, što zbog ekonomske situacije, što zbog neznanja, što zbog tradicionalne naše ishrane, naša gušterača tokom života stalno pušta tuš, tuš, tuš, za svaki obrok, ogromne količine inzulina koje jednostavno na kraju više te ćelije ne mogu da otvore.

Tad se ide sa redukcionom dijetoterapijom, znači redukcija unosa upravo namirnica koje traže pojačano lučenje inzulina i fizička aktivnost koja će te receptore na ćeliji da kažemo na neki način popravi.

Znači dijetoterapija sa fizičkom aktivnošću je izlaz iz inzulinske rezistencije a isto tako i kontrola dijabetesa i onda svoj životni vijek neko ko oboli od dijabetesa može sigurno da proživi bez komplikacija.

Bitno je da čovjek shvati šta je taj tanjir hrane ispred njega – da mu je to ili zdravlje ili bolest. I da malo počnu razmišljati o tome kako u stvari organizam funkcioniše i da ne idu samo da zadovolje taj osjećaj gladi. Jer vi kad pogledate tržne centre, sve ono što vrijedi se nalazi na kraju. Vi od kraja tržnog centra dok dođete do kase, vama se nudi sve ono što je nezdravo. Čovjek je vizuelno biće. Čak i na pomisao na određenu hranu dolazi do lučenja inzulina, gdje onda imamo potrebu da tu hranu uzmemo.

Sad ste rekli da sama pomisao na hranu izaziva lučenje inzulina. Je li moguće da sva ova naša izloženost, od mora reklama pa do onog Facebook zida gdje ljudi masovno dijele fotografije raznih kolača mogu uticati na zdravlje?

Kako da ne. Kažem – mi smo vizuelni. Mi jednostavno primamo slike, upijamo slike i onda dolazi do lučenja inzulina na pomisao na tako slatku hranu jer svi znamo kakav je to ukus.

Šta mislite kako bi se stvari mogle popraviti?

Treba zaista shvatiti šta je to što nam je primarno i šta bi trebao da bude prioritet. Ako nama nije prioritet da imamo radno nesposobno stanovništvo, radno oboljelo stanovništvo, ljudi koji su u najboljim godinama, koji državi svojoj mogu najviše da doprinesu, ako nam to nije cilj, onda smo mi zaista u velikom problemu, jer mi imamo već oboljelu djecu od dijabetesa, inzulinske rezistencije itd. Šta će biti s njima kad budu odrasli ljudi? Da li će biti odrasli zdravi ljudi koji će moći da doprinese svojoj kako lokalnoj zajednici tako i državi. Tu bi trebalo dobro da se zapitaju svi na vlasti šta mi to želimo i šta mi to hoćemo.

Ako se bude išlo u tom pravcu da se zaista razmišlja da stanovništvo kompletne BiH bude zdravo stanovništvo onda se pod hitno moraju neke određene mjere sprovesti. Edukacija kroz škole, naći edukovan kadar nutricionista, doći do pravilnika. Ne moramo se mi puno praviti pametni, dovoljno je da pogledamo kako ljudi okolo rade. Uzmite brate i prepišite pravilnike ishrane djece, uzmite uvedite nutricioniste tamo gdje je njihovo radno mjesto, otvoriti savjetovališta na primarnom nivou, u domovima zdravlja, u privatnoj porodičnoj praksi, kroz medije stalno potencirati na ovom o čemu smo danas razgovarali i jednostavno dati ljudima mogućnost da oni izaberu kojim će putem da odu.

Što se tiče zdravstva i zdravstvenog sistema i to se može određenim mjerama uraditi puno da se pacijent isprati, da se vidi zašto nema poboljšanje, ili zašto je pogoršanje, pa da se opet na njega utiče da mijenja svoje životne navike. Jer nije nama u cilju da mi trošimo ogromne količine finansija i para na lijekove. Ja ne znam uopšte kome je to, a izgleda da jeste nekom u cilju. Izgleda da su te farmaceutske kuće, čini mi se da one nekako vode zdravstveni sistem i da one određuju šta će, koliko će, šta će se trošiti itd.

Zdravstveni ste radnik i znate da je sad najveći trend odlazaka s ovih prostora u Njemačku. Jeste vi nekad razmišljali o tome da odete, ako niste šta vas drži ovdje? Šta mislite uopšte kako zadržati mlade kod kuće da ne idu vani?

Na to ne znam šta bih vam rekla. Jesam razmišljala o odlasku i to vrlo često. Jedno vrijeme i nisam bila ovdje, nisam živjela tu. Ali što se tiče odlaska svakako je to ekonomska situacija presudna i ono što svakom čovjeku treba. Treba mu uređena zemlja. Treba mu mjesto gdje će se osjećati sigurno, gdje neće on morati da razmišlja o ovom o čemu smo danas pričali. Zašto pacijent mora da bude toliko dobro izedukovan pa da mora da se snalazi o tome, da zna kako se lijek zove, pa da li postoji neka druga zamjena, zašto su mu zamijenili u apoteci, zašto mu na receptu piše jedno a dobio je drugo, razumijete? Tako da mislim da u uređenoj zemlji ni kao pacijent niti kao neko ko živi tu i nema zdravstvenih problema, apsolutno nema potrebe neke stvari da zna – ima neko ko o njemu brine. I mislim da je to osnova odlaska. Možda čak i manje nego finansije.

U kakvim udruženjima ste aktivni i čime se oni bave u suštini, šta im je osnovna misija.

Pa negdje od 2014. godine ušla sam u udruženje osoba oboljelih od dijabetesa «Dijabeta» Doboj. Isto tako u Savezu dijabetoloških udruženja RS i Savez dijabetoloških udruženja BiH. Ono što je cilj prvenstveno svakog udruženja je da jednostavno na jedan način pomogne već oboljelim pacijentima kroz edukacije, kroz dobijanje informacija, kroz podjelu glukometara, trakica, i da u stvari na jedan način nadomjesti te neke da kažem minuse u zdravstvenom sistemu.

Jer opet kažem ne znam da li je u pitanju finansijska situacija ili jednostavno nebriga, ali naši pacijenti imaju jako malo informacija vezano za oboljenje, a sa druge strane nemaju ni osnovnu aparaturu kako bi mogli tu svoju bolest da prate i da je koriguju.

Kod nas pacijenti u RS-u koji su na inzulinu imaju pravo na aparat, oni koji su na oralnoj terapiji nemaju. Neko ko ima dijabetes mora da mjeri šećer, mora da ima glukometar, što mu država ne obezbjeđuje. Onda mi pokušavamo da kroz udruženja, kroz donacije jednostavno damo pacijentima mogućnost da dođu do glukometra i da ih obučimo kako da vode taj tzv. Dnevnik samokontrole i kako kroz njega mogu da utiču na poboljšanje vrijednosti glukoze u krvi.

Što se tiče saveza na nivou RS-a i BiH kao i u cijeloj zemlji i tu imamo i pozitivne i negativna iskustva. Uglavnom sve što se napravi dobro neko drugi ruši, tako da se negdje izgubi smisao. Opet imamo korumpiranost pojedinih udruženja koje rade pod pokroviteljstvom određenih farmaceutskih kuća i mi koji ne želimo tako da radimo i koji ćemo se sigurno izboriti, evo ide nam i 2018. godina, izborna, i u njoj ćemo probati jednostavno da nametnemo misao uopšte o tom oboljenju. Jer rekli ste u prvom dijelu jako puno ljudi boluje od inzulinske rezistencije. Na nivou BiH se govori negdje oko 450.000 oboljelih od dijabetesa. Znate vi koliko je to? To je jako puno.

Ali je to isto puno korisnika za farmaceutsku industriju?

Bravo! Znači negdje na nivou RS-a govori se o broju oboljelih oko 70.000 do 90.000, s tim što morate znati da mi nemamo registar oboljelih, niti u RS-u niti u FBiH, niti na nivou BiH. Inače statistiku ne volim i ne volim ljude pretvarati u neke brojke pogotovo ako je to nešto o čemu se ne može govoriti. Znači sve mi što pričamo pričamo oko, oko neke vrijednosti a na terenu je stanje mnogo drugačije i mnogo ozbiljnije.

Svake godine kod nas u bolnici na hirurgiji mi imamo povećanje broja amputiranih pacijenata. Čim imate povećanje znate da sistem ne valja.

Znači da je došlo do po meni možda do jedne od najtežih komplikacija dijabetesa, jer tad čovjek jednostavno postaje invalid za čitav život. Veoma mnogo vremenski skraćuje svoj životni vijek, postaje radno nesposoban, a druga stvar psihičko stanje takvih pacijenata ne može da bude dobro, pogotovo onog momenta kad oni dođu do spoznaje da su to sve mogli prevenirati, da su mogli prevenirati kroz dobru edukaciju, kroz ishranu koja nije ni skupa, niti pretjerano komplikovana, da je mogao pacijent prevenirati svoju komplikaciju da je redovno mjerio šećer, da je imao mogućnost da dobije glukometar i trakice… E onda je to problem i za pacijenta i za zdravstvene radnike na odjeljenjima i za sistem jer pacijent kad dođe do tih spoznaja, a kasno je, onda je to strašno vidjeti nekog ko je mogao sve to izbjeći a jednostavno zbog sistema nije. Tako isto dijalizni pacijenti, isto sljepila vezana za dijabetes, srčani, moždani udari, znači to su komplikacije dijabetesa.

Da li će se ta komplikacija desiti nakon 5, 10, 15, 20 godina – samo zavisi od edukovanosti pacijenta u ovim segmentima što sam vam rekla. A ako o svemu tome bude dobro izedukovan, primio to znanje, usvojio ga, sigurno svoj životni vijek može proživjeti bez komplikacija ili te komplikacije koje se pojave sigurno će biti u manjem obimu.

Mi imamo pacijente koji se javi i dođe do amputacije a ljudi uopšte nisu znali da imaju dijabetes.

Znači imamo problem sa sistematskim pregledima. Zato što firme ne plaćaju ili sistematski pregled koji se uradi, uradi se pro forme sa jako malim i šturim količinom nalaza koji se za određenog pacijenta urade, tako da ni to nije nešto za šta mi možemo da kažemo «E ok, uradili ste sistematski pregled, on je pokazao to i to».

Mi bi imali manji broj pacijenata oboljelih od dijabetesa sigurno da ljudi vode računa o tome šta jedu i da se više kreću. E sad znači uticati i na prevenciju i na liječenje je isto jedan od ciljeva kako udruženja, tako i saveza. I da se negdje u sistemu nametnemo. I da mi budemo partneri u donošenju određenih odluka vezano za terapiju. Znači da probamo da povećamo broj trakica, da probamo da pacijentima omogućimo glukometre, da probamo da jednostavno prikazima slučaja pokažemo pacijentima šta je to do čega će sigurno doći ako ne budu vodili računa o tome kako se u stvari ponašaju.

I sa druge strane da jednostavno damo im podatke šta znači oralna terapija, šta znači inzulinska terapija. Jer kod nas mnogo pacijenata misli da će inzulinskom terapijom riješiti svoj problem. Međutim inzulinska terapija bez dobro edukovanog pacijenta o količini ugljenih hidrata koje on smije unijeti u obrok je možda mač sa dvije oštrice. Jer ljudi needukovani daju sebi određene vrijednosti inzulina, odnosno količinu inzulina, a ne ponašajući se u skladu sa količinom ugljenih hidrata koje taj inzulin zahtijeva. Onda dolazi do jako velikih oscilacija šećera što ga opet prije vodi u komplikaciju nego da je ostao na oralnoj terapiji i sa malo višim vrijednostima šećera.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?