Autor: Hana Kazazović

Kada bih morala razliku između našeg i američkog društva sažeti u jednu rečenicu, ona bi glasila:

– To je odlično pitanje!

Nisam brojala, ali mislim da sam za 21 dan u Americi ovu rečenicu čula najviše puta. Kad god smo bili na bilo kakvom sastanku, kad god smo se sretali sa ljudima po muzejima, suvenir prodavnicama, bilo gdje, na svako naše pitanje, najobičnije, glupo, pametno – prvo su odgovarali sa

– To je odlično pitanje!

Nakon onih stvarno odličnih i pametnih bi dodali i

– Super što baš to pitate ili Hvala što ste baš to pitali!

I onda bi odgovorili.

Meni u početku bilo čak i smiješno, posebno kad bi tako reagovali na neka banalna pitanja.

Nakon nekoliko puta sam pitala ljude oko sebe

„Je li oni ovo ‘to je odlično pitanje’ uče u školi? Kako im je baš svako odlično, je li to neka fraza?“

A nije fraza jer stvarno vidiš na svakom od njih da im je drago što pitaš, što te zanima, što pratiš šta govore i uočiš prazninu pa ti je stalo da je popuniš. Pa onda još iz njihovog odgovora vidiš da to ne rade onako da te skinu sa dnevnog reda, nego ti sve detaljno objasne i uvijek imaš osjećaj da bi ostali sa tobom satima pričajući samo kad bi ti stvarno uspijevao da ih zasipaš pitanjima. Odličnim.

Onda sam krenula da razmišljam o nama i o tome što se ja kao malo dijete oduševim svaki put kad eto pitam nešto, a njima bude drago. I sjetim se kako mi kod kuće nemamo baš izgrađenu kulturu postavljanja pitanja.

Možda je ubijemo u onom periodu dok smo mali i dok otkrivamo svijet, pa ne znamo zinuti a da iz usta ne izleti neko pitanje i to bude toliko dosadno da nakon nekog vremena umjesto odgovora dobijamo „A jesi dosadan / dosadna, sve te zanima!“

Možda je ubijemo kad krenemo u školu pa nam nešto nije jasno i odlučimo da pitamo. I kad progovorimo pola nam se razreda smije a učiteljica i ako odgovori, ne oduševi se tim našim pitanjem.

Možda, evo sad nešto razmišljam, možda bismo, kad bi učiteljičina prva reakcija bila „To je baš odlično pitanje“, dobili poticaj da pitamo i dalje, da budemo radoznali stalno. A ostatak razreda se ne bi smijao, nego bi se potrudio da i sam smisli neko pitanje.

Jer, ako meni sa 40 godina prija kad mi neko kaže „To je odlično pitanje“, mogu samo zamisliti kako bi mi prijalo da imam manje godina i da sam okružena djecom koja vagaju sve što izgovorite. Jer, sa 40 mi realno i nije bitna previše ta reakcija, više mi je stalo da stvarno dobijem odgovor i boli me briga šta će misliti o meni taj neko koga pitam (da, stvarno ti sa 40 prestane biti bitno). Ali evo priznajem da sam milion puta ćutala prije jer sam se bojala da ću se provaliti i da će mi se neko smijati zbog onog što pitam.

Džaba vam i ona koju itekako dobro znam „Bolje biti glup 5 minuta nego cijeli život“.

Možda oni to imaju u kulturi ili uče u školi, ali ja evo nešto razmišljam o tome da svako od nas može sam za sebe odlučiti da ovo isproba, i da na pitanja prvo reaguje pohvalom. Bez obzira pita li nas malo dijete ili neko stariji. Pa da vidimo šta će se desiti.

P.S. Sličan princip je Jelena Pantić opisala u svom tekstu Metoda zelene olovke: siguran put ka većem samopouzdanju pa vam i njega preporučujem jer je meni bio veoma inspirativan.