čitajsamnom

Jedna želja manje – gledala Boru Dežulovića uživo i to u Zenici

By on March 30, 2014

Autor: Hana Kazazović
Foto: zenica24sata

Nemam ja puno želja u životu, ali jedna koju imam odavno je bila da Boru Dežulovića pogledam uživo, još od kako sam prvi put čula da on i Predrag Lucić nastupaju širom našeg regiona. I iskreno, već sam mislila da se tako nešto neće nikad desiti u Zenici obzirom da nema gdje nisu bili, negdje čak i više puta čini mi se, ali kod nas nikako. Pretpostavljam da ih niko nije zvao i da zbog toga nisu dolazili.

A onda mi je Damir prije nekih mjesec dana rekao kako će gostovati u sklopu Zeničkog proljeća, kulturne manifestacije koja se svake godine održava u Zenici od 20. maja do 12. aprila. Izvešće scenski performans “Veče kome i komore”. Tad sam rekla da to moram pogledati pa kako god, nadajući se da mi neka obaveza neće namjeriti na isti dan kad i oni budu gostovali. A od kako je najavljeno da će se to desiti 28. marta bila sam spremna i odbrojavala dane.

Zašto ja toliko volim Boru Dežulovića? 

Ne sjećam se koji Borin tekst sam prvi pročitala u životu, ali se sjećam da sam bila fascinirana njegovim stilom pisanja. Odnosno, ne samo stilom nego i odabirom tema, te iznošenjem njegovih stavova koji su se u 90% slučajeva poklapali sa mojim. Milion puta sam pročitavši nešto što je napisao pomislila kako i ja isto mislim ali ne bih ni za 100 godina sve to znala tako fino objasniti i reći.

Mnogo puta sam nakon čitanja njegovih uradaka dobijala komplekse i pomišljala da više nikad neću uzeti olovku (tastaturu) u ruke jer…šta znam, nema smisla da trošim slova kad ne mogu pisati poput njega. Naravno, nije se to desilo ali je Boro meni postao neka vrsta idola i jedna od rijetkih osoba koju mogu slušati i čitati uvijek i čije me mišljenje zanima.

Kako je protekao nastup Viva Ludež u Zenici? 

Ja sam bila ubijeđena da će naše pozorište biti prepuno i da će ljudi ispadati iz njega, pa sam muža maltretirala da nabavi karte na vrijeme i da dođemo tamo ranije da ne bismo ostali bez mjesta. Ispostavilo se da za sve to nije bilo potrebe jer su od 440 mjesta koliko naše pozorište ima, Zeničani uspjeli popuniti možda nekih 250 (procjena odokativnom metodom). Ne znam šta je uzrok tome – da li u gradu od preko 100.000 stanovnika nema 440 onih koji vole njih dvojicu ili je zakazao marketing pa ljudi nisu znali. Voljela bih nekako vjerovati da je u pitanju ovo drugo, nekako bih se ljepše osjećala mada sam navikla na to da sam manjina u svakom pogledu pa mi ni prvi razlog ne bi bio neobičan.

5337de3a18247049ed000001

Ako je do marketinga ne čudi me – Zeničko proljeće je manifestacija koja uvijek taj dio najslabije odradi i redovno na dešavanjima bude malo ljudi. Ali je isto tako činjenica da svi mi u Zenici znamo da se svake godine održava i da pravi zaljubljenici u kulturna dešavanja ne bi trebali čekati da ih izbombarduju reklame da bi otišli i pogledali nešto od svega što se nudi. Bar tako ja radim – pratim kad će izaći spisak dešavanja, pronađem plakat i odaberem ono što mene zanima. Ne čekam marketing da bih otišla na predstavu ili pogledala neko gostovanje.

Ali, da se vratim na Boru i Predraga. Nešto više od dva sata je trajao njihov nastup, a za to vrijeme sam skoro dobila upalu stomačnih mišića od smijeha. Iako sam mnogo puta pregledala njihove nastupe na YouTubeu i čula dosta od repertoara, gledati ih uživo je bilo posebno dobro iskustvo. Fascinantne su te njihove pjesme – poznate melodije, one na kojima smo odrastali i koje svi manje više dobro znamo sa njihovim tekstovima koji ukazuju na probleme, odnosno više ismijavaju sve ovo što nam se dešava zadnjih dvadesetak godina na prostoru čitavog regiona.

Nekad se smiješ od muke što je sve tako kako jeste, jer u suštini i nemaš neko drugo oružje. U stvari, to ismijavanje je jedino što je ostalo nama koji se ne uklapamo u ova današnja dešavanja, u stavove većine koja prečesto stvari okrene tako da imaš osjećaj da si upao u svijet iza ogledala i da se zato osjećaš tako naopako i kontra svih.

Kakva smo bili publika? 

Voljela bih čuti Borino i Predragovo mišljenje, ali meni se čini da smo bili prilično suzdržana publika. Ja često imam osjećaj da smo mi u Zenici ubijeni u pojam i prilično otupjeli. Ponekad mi se čini da smo apatični, a nisam baš sigurna je li u pitanju to ili je svima nama zavladala neka vrsta straha. Od čega? Od vlastitog mišljenja, od iznošenja stavova, od života kakav mi želimo naspram onog kakvog nam serviraju i dopuštaju da živimo. I to se sve osjeti kad god se nađeš oči u oči sa nekim ko je sve svoje strahove odavno otjerao daleko od sebe i usudio se da govori i radi sve ono što misli baš onako kako misli.

Ne znam kako smo mi sinoć izgledali Bori i Predragu, ali znam da im je vjerovatno žao što nismo glasniji i hrabriji. Ne zbog toga da budemo bolja publika, nego zato što bismo kao takvi i sebi bili bolji.

Na kraju se moram zahvaliti onom kome je palo na pamet da Viva Ludež konačno dovede u Zenicu. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila u prilici da pohvalim neki potez ove gradske uprave, ali ovaj put najiskrenije, od srca – hvala.


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *