čitajsamnom

Jovana Boljanić – Sokolac: Čini me sretnom kad imam priliku upoznati osobu sa kojom mogu otvoreno da razgovaram

By on September 7, 2017

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 51. koju imate priliku čuti je Jovana Boljanić iz Sokoca.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Jovana Boljanić je rođena u Sokocu i tu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Aktivistkinja je i umjetnica, piše tekstove i poeziju kroz koje ukazuje na ljepotu različitosti. U Sokocu smo razgovarale o njenim razmišljanjima, onom što voli i ne voli te o životu.

Jovana Boljanić:

Moje intelektualno usavršavanje i definitivno moje pravo obrazovanje počinje tek nakon završetka 4. razreda srednje škole. Premda sam već u 2. i u 3. razredu gimnazije imala tu sreću i priliku da upoznam divnu jednu ženu Jelenu koja više nije tu među nama, koja je bila moja mentorica, zajedno sa jednom profesoricom Nevenkom koja mi nije predavala srpski jezik i književnost, ali eto srele smo se i ona je nekako i meni prepoznala tu ljubav prema pisanoj riječi, tu ljubav prema književnosti, prema umjetnosti. I nekako su njih dvije bile te neke moje glavne turbine jer nisam prije susreta i razgovora i druženja sa njima nisam ni osjećala potrebu ni hraborost da ispoljim, da se pokažem, da budem kreativna, kako u Sokocu tako i negdje na strani.

Nakon njih je krenulo to moje obrazovanje i nikada neću zaboraviti glavni i presudan trenutak u kojem sam se tako posramljeno osjećala. To je bio izlet sa mojim prijateljicama i drugarima i bilo je tu profesora nakon gimnazije, dakle ispred Srpskog prosvjetnog kulturnog društva u Sarajevu i profesorice sa Akademije.

Putovali smo u Mostar i svraćali smo i u manastir jedan blizu Mostara i u mjesto gdje je vodopad Kravice. Ja sam se tako tužno osjećala jer ja nikada nisam čula za taj vodopad. Ja nisam znala kako da reagujem, i nikada neću to zaboraviti. Dakle vodopad koji se nalazi u državi u kojoj živim, državi čiji je obilježje na mom pasošu, na mojoj legitimaciji. Ja sam se tako loše osjećala. I može biti i anegdota i crni humor, ali bilo mi je malo lakše nakon što sam upoznala jednu drugaricu Irmu iz Visokog koja nikada nije čula za Bilećko jezero koje je prekrasno, a obje smo obožavateljice prirode. I tako smo se upoznale i onda smo i putovale i družile se i vremenom upoznavale i sve te naše prirodne, geografske ljepote koje su vezane za našu BiH, a ne pojedinačno samo za jedan entitet.

Oprobala sam se u ulozi voditeljice. Znam da su me hvalili da imam i lijepu dikciju, pa sam se nekako kroz te programe koje sam tad imala priliku da vodim ohrabrila da tu svoju ljubav koju odavno nosim u sebi, da je zapravo njegujem, da se oslobodim i da izađem na scenu. I tako su krenuli moji angažmani. Izvodila sam monodrame, predstave, recitacije… Recitovala sam i u školi, ali nekako je to kasnije, nakon završetka gimnazije započelo – od Sokoca i regije do Sarajevskog pozorišta, do Srpskog prosvjetnog kulturnog društva u Sarajevu, do Festivala ženske umjetnosti i aktivizma u BiH koji se evo održava svake druge sedmice u septembru.

I to je sve nekako pozitivno uticalo na mene. Ja sam dobila više samopouzdanja, aktivno sam počela da pišem, odnosno počela sam da publikujem te svoje stihove, svoje pjesme, radove. Zatim imala sam priliku da kroz te svoje angažmane i druženja sa ljudima upoznajem tako divne ljude, tako prekrasne ljude, talentovane, umjetnike, umjetnice, sportiste.

Upoznala sam i mnogo tužnih ljudi. Saslušala sam te neke priče pa sam na neki način odlučila da im pomognem. Ali ta moja pomoć se svela na te stihove koje ću ja negdje publikovati pa će taj neko pročitati. Da budem aktivna građanka BiH i da svoj neki taj aktivizam i taj možda revolucionarski duh ispoljim kroz svoje tekstove. I neki su rekli da je to možda i mudro, da kroz poeziju može mnogo toga da se iskaže i na mnogo tih nekih problema da se ukaže.

 Čini me sretnom kad imam priliku da upoznam neku osobu sa kojom mogu otvoreno da razgovaram o svemu. Da se to ne svede samo na neke modne trendove, na neke osobe pojedince koji su poznati među mlađom populacijom samo zahvaljujući narkoticima, alkoholu, opijanju, nekom neukusu, golotinji iliti nekom nacionalističkom i političkom silovanju tih mladih mozgova. To je sad kod nas veoma aktuelno masovno da ne možeš kao ličnost, kao osoba da dođeš ne do zaposlenja nego do prilike i pozicije u kojoj ćeš pokazati svoju sposobnost i rad za određene stvari ako nisi dio neke političke partije ili stranke. 

Moj jedini cilj je da živim život, da uživam u trenutku, da na neki način pomognem sebi, svom unutarnjem biću da dođe do izražaja i naravno da pomognem mojim prijateljima, prijateljicama i porodici i da razgovaramo o nekim lijepim stvarima.

Nisi otišla iz BiH. Šta te zadržalo ovdje i da li bi otišla?

Volim ovdje gdje jesam. Volim ja da putujem i obilazila sam i neke zemlje i mnogo mi se dopada Grčka pošto volim i grčku mitologiju i njihovu muziku. I sigurno da bih voljela otići i u Ameriku na neko vrijeme, malo putovati.

Ali jednostavno otići iz BiH ne bih željela. Želim ovdje da živim, želim da budem slobodna, da se slobodno izražavam, da slobodno djelujem. Želim da budemo svi slobodni u kontekstu da možemo sebi priuštiti što nam je potrebno. A znamo kakav je naš narod. Nismo mnogo zahtjevni. Voljela bih da se promijeni situacija u korist svih nas. Da budemo sretni ovdje.

Recimo moji roditelji su odmah nakon završetka srednje škole automatski imali zaposlenje. Ko je god htio da radi i ko je želio da radi on je imao gdje da radi, da zaradi sebi i za frizuru i za higijenu i za putovanje, ljetovanje, zimovanje… Danas se susrećemo sa problemima kao što i većina o tome govori, o mladima, o nezaposlenosti. Nezadovoljni su svi – od penzionera, studenata, porodilja…

Nemamo srednju klasu. Naš problem je što smo ekstremno ili siromašni ili pojedinci koji su ekstremno bogati. Ja bih voljela da se taj problem riješi i da se riješi u korist svih nas.

Jer jednostavno ja Bosnu i Hercegovinu vidim kao geografski najljepšu zemlju. I čak i moje poznanice i neki prijatelji sa strane koji su dolazili mi u goste, oni su oduševljeni. Oduševljeni su i našim ljudima u kontekstu ljubaznosti, oduševljeni su našom hranom, oduševljeni su prirodom, predjelima… Možda na neki način učiniti nešto da taj eko iliti seoski turizam zaživi. Mislim da bi nas to mnogo oporavilo. Ja sam ubijeđena u to. 

Ja bih zaista željela da ostanem ovdje i da zajedno sa svima onima koji uživaju u tome dijelim znanje, da se intelektualno usavršavamo, da čuvamo jedni druge, da vjerujemo jedni drugima. Mislim i da nam tog povjerenja nešto manjka, da je to malo u deficitu.

Vjerujem u to neko zajedništvo, vjerujem u ljubav i želim mir i ono čega se najviše plašim, nadam se da me neće otjerati odavde. A samo me može otjerati i kao i do sad što imamo primjere ljudi koji odlaze zbog posla, zbog boljeg života u inostranstvo – oni su otjerani. Političari rade na tome, vjerovatno u dogovoru, i tjeraju ljude odavde. Ali to je zapravo kad režeš granu na kojoj sjediš. A znam da ima mnogo mladih i generalno mnogo ljudi koji razmišljaju identično kao ja, koji bi željeli ostati ovde.

Hoćeš nam pročitati jednu svoju pjesmu, neku po tvom izboru.

Pa može. Ja uživam dok pišem zato što je to moja terapija, to me smiruje zaista i čini sretnom. A dodatno me čini sretnom kad vidim da ljudi koji pročitaju to osjećaju se lijepo.

Pročitaću jednu pjesmu, evo o jednoj ljubavi, bivšoj ljubavi. Ili ljubavi koja nam uvijek tu negdje malo u nekom krajičku čami, kunja…

Ostala sam bez jedne ljubavi koja je u žaru sagorila.
Vjerovala mu nisam da pod mojom podlakticom želi objedovati.
Onoćiti i uraniti baš tu gdje najviše gorim,
primjetila to nisam od ogledala u svojoj sobi.

Ja sam trebala tihe dodire,
Obraze smrznute, okrugle i zajapurene od mrazovitih stega.
Ostadoh bez njegovih širokih leđa,
bez snažnih ruku kojima je ograđivao moja gola ramena.
Snovi su mi čudni ovih dana, prenose sliku jave za koju nisam spremna.

Remetim li te ustajala vodo iz bačvi i bunareva?
Dok mi je pod olukom glava mokra od kiše,
koja se niz moje obraze slijeva.
Sve to jako peče kao vulkan u dolini naših duša.
On je htio a ja… Ja nisam smjela.

Ostadoh bez jedne ljubavi koju više nemam, bose mi noge tabanaju tvoj ponos!
Vrištim tvoju smirenost kojom prkosiš javašluku u grudima mojim.

Dok se u mojem stomaku oluja sprema.
Ponovo tonem u slatkom znoju.
Sanjam kako su mi daljine pokosile nadu.
Bez premca ti dozivam ime, ali mi je sve gore jer se sasušila kao otava.

Gore jer ti ne želiš proći kroz minsko polje, i ja te razumijem,
što je od svega najgore.
Tabanam ti porjeklo i sve puteve koji te od mene vode!
Čekićem izudaram kutije tvog sjemena, nek se prospe po meni.
Da gdje god se okreneš ne ostaviš trag, osim na mojim butinama golim.

Po kojima si ostavljao graške slatkog znoja i vrele krvi!
Neka je proklet dah svake druge koja te pogledom obori.
Kada utoli glad i nahrani svoje međunožje, neka izdahne poslednji put nad trbuhom tvojim.
Bolje je sahrani u vrhuncu slasti, bolje jer manje će da je boli. Pokaži joj da si onaj pravi! Onaj poslije kojeg je svaki drugi zalogaj upaučenog hljeba, ukus izlapile vode i miris ustajale krvi!

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?

 

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *