Autor: Hana Kazazović

Ne znam kako vi, ali mene često u slobodno vrijeme, kad mi mozak nije zauzet čitanjem ili bilo čim drugim, spopadaju blesave i zanimljive ideje. Neke od njih zapišem pa razrađujem u glavi i zabavljam se razmišljanjem o tome kako bi uopšte svijet izgledao kad bi bile izvodive. Neke uspijem zamisliti do pola, a onda zapnem na nekoj realnoj prepreci pa ne znam dalje kako bih nastavila. I često sam imala želju da napišem na blogu neku od njih i odustajala jer sam razmišljala o tome kome bi to uopšte bilo zanimljivo. Onda se sjetim izreke koja kaže da je najbolje kad ljudi pričaju o idejama, pa odlučih da vam napišem za početak jednu koja me s vremena na vrijeme zabavlja.

Uglavnom, kad god čujem da se neka porodica rascijepila na dva ili više dijelova zbog svađe oko nasljedstva, pomislim kako je potpuno blesavo da se ljudi svađaju oko nečeg što nisu sami stvorili ili zaradili nego im je palo s neba, takoreći. I tako mi je jednom palo na pamet kako bi se svi takvi problemi jednostavno riješili kad ne bi postojala mogućnost nasljedstva i kad bi svaki čovjek na svijetu živio i raspolagao samo sa onim što je zaista sam stvorio i napravio.

Zamislite sad svijet u kojem bi i roditelji i djeca od samog početka znali da je ono što imaju samo njihovo. Kontam da bi možda roditelji pravili manje kuće jer ne bi planirali 2 sprata više u kojim će živjeti njihovi sinovi kad se ožene. Tako bi potrošili manje para, a možda bi umjesto toga više putovali, išli na more ili manje radili a provodili više vremena sa djecom.

A ta ista djeca bi znala da moraju naučiti sama da rade i zarade za sebe ne čekajući da im otac ili deda ostave bogatstvo koje su stekli godinama gradeći biznise i firme. Ne bi se mogli oslanjati da će naslijediti stan ili zemlju ili kolekciju slika ili čega već kad neko umre, nego bi morali da se uzdaju u sebe i svoja znanja i sposobnosti, potpuno ravnopravno kao i svi ostali.

Da, sjetila sam se i onih brakova u kojima se neko “dobro udao ili oženio” – samo zato što su mlada ili mladoženja iz bogate porodice, nasljednici ili tako nešto. Zamislite samo kad bi se ukinula mogućnost nasljeđivanja pa se ljudi morali vjenčavati samo iz ljubavi ili eventualno, ako je već materijalno nekom bitnije – zato što je taj neko sposoban zaraditi novac sam.

Pravnicima manje posla :D

Palo mi je na pamet i to kako pravnici ne bi morali trošiti godine na raspetljavanje slučajeva ostavinskih rasprava koji se znaju razvući kao kakva sapunica i trajati godinama. Maštam kako bi umjesto toga ti isti pravnici radili više na krivičnim djelima ili privrednom kriminalu pa uredili malo bolje svijet u kojem živimo.

Naravno, znam da moja razmišljanja imaju šupljina jer još nikad nisam uspjela smisliti šta raditi sa imovinom kad neko umre. Bilo bi glupo i šteta sve to što je neko napravio obrisati kao gumicom, a svaka ideja o tome da se daje nekom na upravljanje me podsjeća na društveno vlasništvo i slična sranja koja su neodrživa i nerealna. Možda neka varijanta u kojoj bi svako sve što mu ostane sam morao odabrati gdje će i za šta donirati, a da to bude za neki viši cilj, zaštitu planete, pronalaženje lijeka, put u svemir ili tako neke svrhe od kojih bi svi ljudi na svijetu imali korist.

Ali u svakom slučaju mi je zanimljivo razmišljati kako bi svjet izgledao kad bi bio uređen na ovom principu i uopšte vrijeme koje potrošim na ovakve “maštarije” ne smatram suludo potrošenim :)

Šta vi mislite, pada li vam na pamet još neka prednost svijeta u kojem bi bila ukinuta mogućnost nasljeđivanja? :))