čitajsamnom

Kao prvo – ne moram ja ništa

By on June 28, 2014

AutorHana Kazazović

Jedna od stvari koje mrzim u životu je to što nikako ne uspijevam doći u situaciju da sebi mogu reći “E, sad si ok, ostani takva i ne mijenjaj na sebi više ništa!”

Jedna od stvari koje volim u životu je to što svaki dan imam priliku i potrebu da radim na sebi, da se unapređujem i nadograđujem, da svaki dan budem mrvicu bolja verzija sebe.

Jeste, ove dvije stvari su dva kraja jedne šipke, plus i minus, crno i bijelo. I tako se nekako osjećam čitav život – do podne mislim ovo prvo a od podne drugo, ili obrnuto. I znate šta, to me istovremeno jako nervira i raduje.

Totalno ludilo, znam. Dobra stvar u tom ludilu je što sam već odavno svjesna da je to tako i da je u tome ljepota života. Prihvatiš situaciju i naučiš živjeti sa njom, jer si svjestan da je ne možeš promijeniti. Pokušaš je iskoristiti na najbolji način, pronalazeći oko sebe milion i jedan način da rasteš.

Ok, vidim da među vama ima i onih koji se spremaju da mi kažu kako na svijetu postoji puno onih koji su sebi davno rekli onu prvu rečenicu. Kao da ih je neku zamrznuo u nekom momentu pa su im sva razmišljanja i stavovi, te znanja ostali na nivou od xx godina. Znam ih i sama dosta, čak im malo i zavidim. Zamislite koliko vremena njima ostaje za… pa valjda svakodnevni život ili nešto slično. Šta inače rade ljudi koji ne troše vrijeme na ta neka unapređivanja sebe?

Onda nešto razmišljam kako se ovo može posmatrati i na drugi način. Možda stvarno postoji verzija koju dostigneš i zadovoljan si, te ne želiš više ništa da mijenjaš. Možda smo mi koji stalno pred sebe postavljamo nove zadatke i izazove na neki način nezadovoljni sobom. Ako bih htjela do kraja biti gruba prema sebi mogla bih reći i – nezahvalni.

Na primjer – slobodno vrijeme koje imam uglavnom provodim čitajući knjige. Nekad su to stručne knjige kojima pokušavam unaprijediti svoja znanja (ko me tjerao da se bavim poslom koji se stalno mijenja), nekad biografije u kojima pokušavam pokupiti neku životnu mudrost i primijeniti je kod sebe (nije mi uspjelo do sad, javim ako se nešto od svega “primi”), a nekad neke sa savjetima, self help preporukama i slično (stop svima koji će me sad kritikovati zbog čitanja self help literature, čula sam već sve argumente protiv i džaba, moram i ja imati neki porok). Najrjeđe su to knjige za “ispiranje mozga”, kako ih ja zovem, one koje te odmaraju jer unaprijed uglavnom znaš da će na kraju biti happyend.

Tako ja i čitajući pokušavam da se nadograđujem, onako kako sama mogu i umijem. I uvijek imam taj osjećaj da mogu više, da trebam napraviti korak dalje. Nekad sebe zamišljam kako na samrti, ako doživim duboku starost, kontam kako bih trebala još ovo i ovo jer…

A mogla bih umjesto toga nekad sjediti i gledati u nebo ili ispunjavati križaljku ili igrati igricu…

Nekad baš imam osjećaj da sam sebi postavila milion pravila i da pazeći na njih ne stignem obratiti pažnju na poneku bitnu suštinu. Često imam taj osjećaj da mi važne stvari promaknu, da ih previdim i ispustim. Poput, na primjer, slušanja svog unutrašnjeg JA kojeg izignorišem jer mi se ne sviđa ono što govori u određenom trenutku ili zato što u tom momentu moram odraditi nešto zbog tih svojih pravila. Kasnije sjedim i mislim u sebi “Eto, trebala si tako, a i mogla si samo da si se usudila obratiti pažnju na taj glasić…”

I definitivno nema ništa gore od tih kajanja zbog stvari koje si u suštini znao, ali eto nisi reagovao. Ili si čekao nešto, potvrdu da treba tako, garanciju koju je nemoguće dobiti jer ih život ne daje, mig Svemira koji si možda i propustio zabavljen praćenjem pravila.

Prilično sluđen tekst, da oprostite svi vi koji čitate, nije uopšte trebao biti ovakav, ali pustih prstima i mozgu da sami pišu, razum sam stavila na pauzu radi eksperimenta.

Htjela sam u suštini reći jednu mudrost, ako se tako može nazvati, koju mi brat reče nedavno upravo nakon jednog ovako sluđenog razgovora u kojem sam pričala k’o da više nikad neću dobiti priliku…

“Kao prvo – ne moram ja ništa”, kaže on. “To reci sebi kad god te spopadnu te tvoje dileme i napadi samoanaliza i analiza i planiranja uopšte. Jer u suštini i ne moraš ništa na ovom svijetu, ništa osim onog što želiš”.

life

Priznajem, malo mi je zvučalo pregrubo i tako daleko od svega onog kako inače radim. Ali odlučih da probam i vidim kako ide.

– Trebala bih uraditi ovo jer… krene da mi se petlja po glavi i smara me neka misao. Onda stanem pa je propustim kroz ovaj filter moranja. Kad sama sa sobom raščistim da ne moram, onda dalje analiziram da li želim, pa onda da li je to potrebno da se uradi zbog nekog razloga – posla, porodice, stavova i slično.

Znam, opet imam previše filtera. Ali mi je ovo pomoglo da bar dio tereta skinem sa leđa, i to onog najtežeg – besmislenog i potpuno bespotrebnog. A bilo ga je, ihaaaaj. Neću da se brukam i pišem vam kakvog sve, znaju oni meni najbliži šta sam sve u stanju bila raditi i čime sebe opteretiti.

Ljepota života jeste u tome da ono kako živimo u principu zavisi od nas.

Najbezveznija stvar u životu je da ono kako živimo u principu zavisi od nas. Bilo bi super da nekog drugog možemo kriviti za sve svoje neuspjehe.

 


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

9 Comments

  1. Nena3110

    June 28, 2014 at 8:39 pm

    Često to sebi kažem u poslednje vreme. No, stavim prst na čelo, pa shvatim koliko meni najbliskijih ljudi zavisi od toga “Moram ja!”
    Trudim se da, s jedne strane, prihvatim situaciju kakva jeste i izvučem najbolje iz nje, a sa druge strane da menjam nešto, ali mi ne ide. Ono što zavisi od mene, promenila sam, uradila sam sve i više od toga.
    Volela bih, kad primim platu da kažem, ne moram ja da platim struju, da kupim namirnice, hoću sebi sandale, putovanje, a svi se snalazite kako znate. Ne može, majka, sam, supruga sam, nisu oni krivi što nam je država trula i što nemjaju posla. I tako teram, nikoga da pomogne, osim ovakvih tekstova. Hvala ti.

    • Cyber Bosanka

      June 28, 2014 at 8:52 pm

      Sve znam. Uspjeh je počistiti od sebe bar stvari koje nam oduzimaju energiju a koje ne moramo ni zbog čega. A svako od nas ima i takvih gomilu. Sve ono što moramo zbog uloga koje živimo je sastavni dio života, šta da se radi :)

  2. Helena

    June 28, 2014 at 11:05 pm

    Šta inače rade ljudi koji ne troše vrijeme na ta neka unapređivanja sebe?

    Ti ljudi uglavnom unazadjuju tebe i sve oko sebe?

    Ali moj najveci problem je u tome sto im to dozvolim, samo uspesno osmehom to sakrijem i dobro cak vrlo dobro glumim.

    • Cyber Bosanka

      June 29, 2014 at 8:16 am

      Mene gluma uvijek zezala u životu, uvijek me otkriju :)

  3. karadara

    June 29, 2014 at 7:44 am

    Eh, muko moja predji na drugoga…ovo ja u svoje ime kazem. Potpuno te razumijem. Moracu dati muzu ovo da procita da mu olaksam svakodnevnicu jer kad meni nije jasno ovo, sto kazes, ” do podne”, kako drugima moze biti. Ne daj boze jos da to govorim na glas, kao sto govorim, ispadam nestabilna…ili fleksibilna? Elem, htjela sam ti reci sta je meni zivot olaksalo ako se uspijem tog sjetiti kad mi zatreba: prof. Sedmak nam je predavajuci o zavis osti jedne prilike rekao: “Samo se umrijeti mora, sve ostalo se treba.”.

    • Cyber Bosanka

      June 29, 2014 at 8:17 am

      E pa to – trebanje i moranje, velika razlika. Al’ hajd’ se sjeti onda kad treba, to je poenta :D

  4. Pingback: Praksa i teorija savremenih roditelja | CaraDara

  5. Miodrag Ristić

    July 5, 2014 at 10:04 pm

    Malo mi to liči na ono kad me žena kritikuje kako “nikada nisam zadovoljan”. I to uglavnom sobom, tj. onim što sam LIČNO propustio da uradim. Samo, to je privid. Iz te tenzije proizilazi sve dobro što nam se u životu dešava. Ja se čak neprijatno osećam u društvu ljudi kojima je svejedno, koji nemaju svoj stav, ili prosto prihvataju stvari zdravo za gotovo. Nemožeš biti ni kreativan ako si stalno zadovoljan ili indiferentan.

    A sad – pitanje sigurnosnih kočnica, osigurača, ili kako god ih nazvali, tu niko nije dovoljno pametan. Tešim da su Džoplin, Hendrix i Morison imali po 27 godina kad su se “preselili” – a ja sam evo skoro pa dva puta stariji…

    • Cyber Bosanka

      July 6, 2014 at 10:24 am

      To je baš tako, znam taj osjećaj. Koliko god mi nekad išlo na živce to što nikad nisam zadovoljna, opet ne bih mogla opstati kao neko ko je indiferentan. Jednostavno mislim da to nije prirodno stanje, nego prije pokazatelj nekog problema. Mislim, zabrinula bih se da mi je svejedno kako ću i kuda dalje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *