čitajsamnom

Kozara ima veliki turistički potencijal – šteta ga je ne iskoristiti

By on June 1, 2012

Napisah u prošlom postu da se nisam baš naputovala u životu po svijetu, ali iskrena da budem nisam baš puno putovala ni po BiH. Zbog toga veoma žalim i to mi je jedna od prvih stavki na rasporedu, čak imam i spisak mjesta koje želim obići, vidjeti i napraviti svoje blog reportaže o njima.

Zato mi je bilo posebno drago kad je za mjesto održavanja Proactive konferencije odabrana Kozara. Kozara na kojoj takođe nisam nikad bila, a koja je jednom štreberu poput mene još iz osnovne škole ostala u glavi kao jako važno mjesto iz naše prošlosti. Da ne bude zabune, ja sam od onih kojima je strašno krivo što se kod nas prošlost i istorija zaboravljaju i što se sve stvari koje su se desile prije 50-ak godina sad ignorišu, kakve god da su bile. Jer, kako ćemo imati istoriju i neku tradiciju ako se pravimo da ne postoji taj dio od prije 50-ak godina.

Uglavnom – Kozara

Meni sinonim za bitku koja je simbol partizanskog otpora i stradanja, a danas Nacionalni park i planina sa najčišćim zrakom koji sam imala priliku udahnuti. Do Mrakovice – Nacionalnog parka se dolazi cestom od Kozarca. Onima koji baš i ne podnose vožnju preporučujem najbolji farmaceutski proizvod – tablete protiv povraćanja bez kojih moja putovanja uglavnom neslavno završe. Ali ambijent je prelijep jer se vozite kroz šumu i zelenilo čitavo vrijeme, a onda kad se popnete na vrh, na plato – ostanete bez daha koliko je sve lijepo.

 

Mi smo bili smješteni u hotelu Monument koji ima 4 zvjezdice. Nisam mjerodavna da ocjenjujem da li je usluga u skladu sa njima, ali ono što mogu reći o hotelu jeste da je:

– Čist – što je meni uvijek prva stvar koju gledam
– Sobe i ležaji za spavanje udobni
– Održavanje soba – nikog vidjela nisam a sve očišćeno i promijenjeni peškiri – il’ su duhovi ili profesionalci
– Hrana zadovoljavajuća – mi smo imali uglavnom švedski sto koji je u kombinaciji sa planinskim zrakom garancija za dobar apetit
– Osoblje – preljubazno. Posebno plava teta za koju smo svi komentarisali kako je moguće da baš stalno bude nasmijana. Čak je DedaBor i pitao, kaže teta “Može, navikla”.

Na Kozari ima još i bungalova i pansion “Bijele vode”, a više informacija o svemu imate na web stranici Nacionalnog parka Kozara – ovdje.

Zbog gustine predavanja i vremena koje je bilo “promjenjivo”, ali se u to mijenjanje malo kad uključivao sunčani period, nismo imali priliku puno za šetnju. Ali smo jednu pauzu i prestanak kiše iskoristili za obilazak spomenika i muzeja.

 

Stepenice kojima se penjete do spomenika su pravljene tako da vam nakon njih ne treba fitness. Mi smo zaključili da su očito prilagođene partizanskom koračanju u koloni, znate ono kad stupaju širokim korakom. To smo zaključili zbog toga što te njihov položaj tjera na stupanje, ali uzmite u obzir da smo do tog “stručnog” zaključka došle mi žene koje nikad nikakvog kontakta sa vojskom (osim na filmovima) nismo imale :D

A kad se popneš do vrha ugledaš taj ogromni spomenik ispred sebe kako stoji ponosno, i ja sam zaista fascinirana njegovom veličinom. Gledajući slike nisam mogla zaključiti uopšte koliko je visok.

 

Obišli smo spomenik sa svih strana, naravno. Zaista me ostavio bez teksta i baš mi je drago da sam ga imala priliku vidjeti konačno i uživo. U sklopu spomenika se nalazi Memorijalni zid na kojem su ispisana imena 9.921 borca poginulog na ovom području u toku rata.

 

A kad smo već tu bili iskoristili smo priliku da posjetimo i Muzej. Srećom, tu je bio jako ljubazan čiko koji nas je proveo i ispričao nam neke stvari vezane za istoriju Kozare. Prva stvar koju smo ga pitali jeste – koliko vremena je trebalo da se izgradi ovaj spomenik? Šta mislite?

15 mjeseci!

Autor spomenika je vajar Dušan Džamonja. Spomenik je visok 33 metra i otvoren je 1972. godine. Nama Zeničanima je Dušan Džamonja napravio metalnu zavjesu na ulazu u pozorište, jako sličnu ukrasu na zidu koji se nalazi u ovom Muzeju. Ja sam odmah prepoznala da je Džamonja radio i nju, pa sam morala reći čiki od kud znam :D

 

Čiko nam je pričao o tome kako im najviše dolaze Slovenci, kako pokupuju brdo suvenira i kako se njima baš obraduju. Što se tiče ostalih posjetilaca Kozare, najčešće dolaze na izlete oni koji žive u blizini.

Ali ono sve što sam ja tamo vidjela mi govori da je Kozara super mjesto za ugodan odmor na čistom zraku. Kako kaže čiko u Muzeju – ovaj vrh se zove Mrakovica, ali ga zbog kvalitetnog zraka još zovu i Merakovica. Nisam skijaš ali kažu da je ugodno i za skijanje, imaju te staze i sve što je potrebno, valjda (rekoh – nisam skijaš :D )

Uglavnom, mi kao država imamo nevjerovatne turističke potencijale. Samo nam treba još da učimo i naučimo kako to sve fino ispromovisati i početi zarađivati od toga. Kozara ima odličan potencijal. Ako ništa drugo – stranci se uvijek interesuju za istoriju (čak i ovu od koje mi bježimo) i sigurno bi im bilo zanimljivo da vide ovaj prelijepi spoj istorije i fantastične prirode.

Moje ostale fotografije sa Kozare i konferencije možete pogledati ovdje.

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

One Comment

  1. Pingback: Walk with me through Kozara mountain #walkwithme - TILA

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *