čitajsamnom

Maja Đurić-Zahirović (Maya Djuric): Vrijeme je za pozitivne promjene obrazovnog sistema

By on July 25, 2017

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a devetnaesta koju imate priliku čuti je Maja Đurić-Zahirović (Maya Djuric) iz Travnika.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Maja Đurić-Zahirović (Maya Djuric) je viši asistent Univerziteta u Travniku (Edukacijski Fakultet i Fakultet za Tehničke studije), magistrica poslovne ekonomije koja završava i doktorat. Osim toga radi i u Uredu za međunarodnu suradnju Univerziteta i koordinatorica je za EU projekte izgradnje kapaciteta Visokog obrazovanja. Takođe je i stručna saradnica Olimpijskog komiteta BiH, te saradnica Centra za Kulturu Travnik. Njena interesovanja su human resource menadžment, liderstvo, timski rad, upravljanje promjenama, a sve se to u stvari generisalo od kad se Maja počela baviti plesom.

Maja je prije 19 godina pokrenula plesnu školu i plesni studio “Prijatelji djece Maya”, a želja za znanjima koja će joj pomoći da na bolji način upravlja studijom i školom su je dovela do ekonomije i svega onog čime se danas takođe bavi.

Neke stvari koje je rekla u ovom razgovoru, poput onih o važnosti komunikacije, su lekcije koje ću pokušati lično što više primjenjivati u životu.

Bilo je zadovoljstvo razgovarati s njom jer je ona ujedno i ambasador pozitivizma i njena energija je zaista okrepljujuća.

Maya Djuric:

Rođena sam u Jajcu i izašla sam 92. iz Jajca. U stvari plesom sam se počela baviti kad sam imala 5 godina i nastavila sam ovdje. U principu osnivanje plesnog studija i sva ta priča oko plesnog studija kreće 1998. godine kada je cilj bio da se okupi grupa gimnazijalki, da se pokuša nakon rata uraditi nešto za ovaj grad, da nekako podigne kulturu. Koreografkinja koja je željela da se okupe mlade djevojke počela je s tom idejom i ja sam bila u toj prvoj, začetničkoj priči.

Poslije ples postaje moja ljubav, postaje nešto što je mene u stvari odvojilo od svih onih ružnih misli, jer znate kad izgubite dom, pripadnost, kad vam se dosta tog lošeg dešava u životu a mladi ste, onda treba da nađete jedan lijepi put, a može da bude i onaj ružni. Eto taj ples je bio nekako moja borba da izrastem i upravo je napravilo ono što ja mislim da jesam danas. Naučilo me da budem stabilna, da znam šta želim u životu, da imam balans, da imam fokus.

Ja odlučujem da otvorim plesnu školu, registriram plesni studio “Prijatelji djece Maya” gdje je definitivno vizija bila da djeci na ovim prostorima lokalne zajednice na kojim djelujemo,  pružimo mjesto gdje će zaista moći da pokažu svoju kreativnost i da im dajemo vrijeme, prostor  za razvijanje njihovih motoričkih sposobnosti i izgradnju ličnosti.

Podijeljeni smo na plesni studio i plesnu školu. Plesni studio čine djevojčice uzrasta od 3,5 do 15 godina, a u plesni studio prelaze djevojke koje su prošle plesnu školu, to su otprilike djevojke koje ulaze u srednju školu. Mogu reći, proteklih 19, evo sad 20 godina to je skoro 10 generacija. Veliki je broj djevojaka – Travnik, Vitez, Novi Travnik, Bugojno, Nova Bila, dakle 5 destinacija. Razvili smo jednu franšizu, jednu sjajnu mrežu gdje možemo zaista biti ponosni. Prije par dana smo organizirali drugi po redu bal gdje smo zaista predstavili svu tu djecu, sve te mališane koji su ponosno pokazali šta su sve uradili u protekloj plesnoj sezoni.

Nakon što sam počela da kreiram vlastiti poduzetnički poduhvat onda sam rekla “Ok, nedostaju mi određena znanja, određene tehnike, određena iskustva” i upisujem Ekonomski fakultet i tako kreće taj spoj gdje sam ja crpila i tražila u stvari stručno. Jedno je kad vi imate vještinu – ok, ples je alat i to može do određenog perioda. Ja sam jednostavno željela da uzmem ono što je najbolje, zanimao me poduzetnički menadžment i sve njegove komponente i tako sam se uporedo razvijala. Jednostavno sam nekako sve ono što sam učila na fakultetu prenosila na studio, na plesnu školu i tako sam razvijala i franšizu i klubove i otvarala prostor novim mladim ljudima koji su željeli biti dio te priče.

Mi tačno znamo gdje je svaka djevojka koja je od početka do kraja prošla plesnu školu, šta je završila i koja su njena postignuća. I ono što smo otkrili kroz istraživanje jeste da je upravo plesni studio bio oslonac koji im je dao prvo samopouzdanje, drugo vjeru u sebe i treće nešto što se zove «nikad ne odustaj».

I evo mi se sad odlučujemo, to je ujedno odgovor na pitanje šta su planovi u budućnosti, da pravimo knjigu koja je druga po redu u kojoj ćemo u stvari predstaviti lepezu svih tih generacija i postignuća i šta je to što smo mi uradili.

Iz jednog malog studija i ideje da čisto izađemo iz okvira, odnosno iz tih posljedica rata, razvili smo se u jednu veliku organizaciju koja se bavi ne samo plesom nego i problematikom djece i mladih ljudi.

Imam zaista sjajan tim, moram da kažem, jer bez dobrog tima ne možete da funkcionirate. Naravno da imamo probleme, ali mi na njih gledamo kao na okolnost i kažemo «E sad imamo tu okolnost, kako ćemo je riješiti?»

I komunikacija nam je važna. Zaista radimo puno na komunikaciji, mislimo da je to ključ jer – “u životu ne dobijete što zaslužite nego što iskomunicirate”.

To učim kako svoje učenike u plesnoj školi, kako svoje saradnike, tako i studente na fakultetu – da je komunikacija važan alat dobivanja onog što želimo i predstavljanja onog ko smo.

Iz svega ovog što ste već do sad rekli uopšte nema dileme da plesni studio doprinosi društvenoj zajednici.

Naravno. A plesni studio je imao još jedan, da tako kažem skriveni zadatak, a to jeste brisanje svih separacija – nacionalnih, političkih, koji su nažalost dijelili djecu i dalje ih dijele na ovom području.

Koliko vam politička situacija pomaže ili odmaže?

Mi imamo sjajnu saradnju s lokalnom zajednicom, Srednjobosanskim kantonom i pomažemo i Općini Travnik i kantonu, ali isto tako i obrnuto. Međutim, interesantno, mi nismo organizacija koja je od značaja za ovaj grad. I ja sam to pitanje postavila javno. Dakle razumijem da je Caritas od značaja, Merhamet, ali što bi neko drugi bio od značaja a mi nismo. Kojim kriterijima određujete da je XY organizacija od značaja a mi nismo?

To je ono što nas je zaboljelo. Ima tu još par organizacija nevladinih u Travniku koje rade fenomenalne stvari i doprinijeli su i investiciono ovom gradu i onda smo se mi zajednički pitali šta je to. I onda smo shvatili da je to političko pitanje. Onda smo tražili javno i transparentno da nam objasne zbog čega je neko od značaja a neko nije. Ne interesuje me novčano pitanje, mene je zanimao taj prefiks značaja. Niko mi nije konkretno dao odgovor na to pitanje, ali nebitno.

Kako mlade zadržati u BiH?

Moramo mijenjati svijest o nama samima, o našoj pripadnosti, o tome gdje jesmo, o tome koliko možemo. Nekako stalno serviramo negativizam i nekako smo društvo koje je u nekoj «kolektivnoj depresiji». Hranimo se negativnim stvarima.

Znači moramo mijenjati svijest pod jedan, vratiti identitet onog što mi jesmo i ko mi jesmo i moramo početi uvoditi pozitivne stvari u obrazovni sistem.

Temelj moje disertacije je upravo na tom «new age of education», gdje pokušavam da dotaknem te stvari, da promijenimo misao da će nam stvari biti servirane.  Neće.

Studentima kažem “Nema nigdje to vi ste završili fakultet i vi ste eksperti. U čemu ste eksperti?” Uvijek kažem “Znate da sad američke kompanije koje upošljavaju mlade ljude, prvo ih zanima koliko godina ste proveli u nekoj organizaciji nevladinoj, odnosno koliko imate iskustva u volonterizmu? Koliko ste doprinijeli društveno odgovorno zajednici, vašoj zajednici? Šta ste vi uradili i šta vas je to naučilo?”

Sticanje same diplome, odnosno tog formalnog znanja nama generalno ništa ne predstavlja. Vrijeme je promjena. Ljudi danas da bi samo preživjeli rade 3 posla.

I jednostavno moramo prestati da kukamo i da smo negativni.

E sad, da li će neko ostati ili otići to je izbor. Nemamo pravo da osuđujemo. Ovo što se dešava da ljudi odlaze jeste problem, to jeste okolnost koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu i nju sad treba sagledati.

Mladi ljudi su željni. Zaista mladi ljudi koji odlaze iz BiH žele da rade. Ne traže oni nešto previše. Ja jesam na njihovoj strani i razumijem kad vi dođete u stanje koje se zove frustracija, stanje koje se zove totalno jedno nezadovoljstvo i kad više nemate s kim da porazgovarate o tome, krenuvši od svog užeg okruženja pa dalje, naravno vi tražite izlaz vani zato što imate još snage.

Jer sam ja bila prva koja je otišla da vidi i ovdje i ondje i ne bojim se promjena. I meni je drago da mladi ljudi odu, ali bih voljela da se vraćaju, da to znanje, pogotovo intelektualni kapital koji posjeduju nekako vraćaju u BiH.

Moramo se svi ozbiljno pozabaviti time.


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *