čitajsamnom

Ne vodimo računa o emocionalnim povredama, a nekad više bole od fizičkih

By on December 21, 2015

Autor: Hana Kazazović

Potaknuli me tvitovi prijateljice na razmišljanje o tome koliko ne vodimo računa o emocionalnim povredama i kako samo za povrede u kojima vidimo krv i masnicu smatramo da boli. Nismo ni svjesni koliko povrede na duši, koje se ne vide na prvi pogled, bole. A one puno gore znaju onesposobiti čovjeka za normalan život.

Slušam poznanicu kako priča o petogodišnjem sinu. Nakon automobilske nesreće je ona bila povrijeđena, a sin prošao bez ogrebotine. Međutim, dijete mjesecima nakon toga odbija da priča o nesreći, sav je isprepadan a pojavile su se i smetnje u govoru. Stres i strah – ne vide se golim okom, pa je lako reći “Niko nije povrijeđen”. A ovamo rupa na duši koju ne možeš zakrpiti nikako. Tim ljudi radi sa njim, od psihologa i logopeda, do roditelja koji daju sve od sebe da mu vrate ono što je imao samo par mjeseci ranije, dok nije budala za volanom nagazila na gas i postigla tri puta veću brzinu od dozvoljene.

I ta budala kaže da se ne osjeća krivim jer niko nije povrijeđen. Doduše, ne čudi me to jer kod nas na Balkanu ne kažnjavaju ljude ni kad ubiju nekog autom, bilo na trotoaru ili onako, pa mu se može.

Ali – povreda koja se desila je gora od loma ruke koji zaraste. Jer, kako obrisati strah? Kako petogodišnjaku vratiti bezbrižnost kad se na tako ružan način morao suočiti sa surovošću života, potpuno nepripremljen za nju?

Desi se nešto pa ti napravi rupu u duši, ali nema tog aparata koji je može uslikati i snimiti, da priložiš kao dokaz i kažeš “Evo vidi, ovo mi je od onog kad sam imao sudar, a ovo od onog kad su me djeca zezala u školi jer sam imao smiješne pantalone”. Nema tog skenera na koji može otići žena koju muž tretira kao otirač, da napravi snimak na kojem će se vidjeti tačno koje su sve ozljede nastale od svakog njegovog “Ti si glupa, pojma nemaš ni o čemu!” Nema te kreme koju možeš namazati pa da zarastu rupe od svakog razočaranja, od svake brige i straha.

A mi teško povjerujemo u ono što ne vidimo i ne možemo opipati.

Pročitala sam i vidjela milion slučajeva u kojima su ljudi svoje fizičke hendikepe i ozljede nadvladali, prebrodili, pobijedili snagom volje, upornošću i vjerom u sebe. Jer su imali jaku i zdravu dušu, jer nisu dali da im se podere ili su našli tajni sastojak kojim je zacjeljuju stalno, čim se raspara neki šav. Ali evo, dok pišem ovo pokušavam da se sjetim nekog čudesnog primjera u kojem je bilo obrnuto i ne pada mi na pamet.

Sve čega mogu da se sjetim su primjeri u kojima je onaj sa rupom  patio, a ako je uspio da se zaliječi, onda je to bilo uz pomoć ogromne količine ljubavi ljudi oko sebe. Uz to je bila neophodna i ljubav prema sebi. Jer, ne može ti niko pomoći dok sam sebe ne zavoliš toliko da želiš pomoći sebi i da si svjestan da to zaista i zaslužuješ.

A i tad, tako zaliječenim, treba mrva da popuste šavovi, da ih raspara neko sjećanje, neki udar vratima koji te podsjeti na nešto ili pjesma koja te probode kroz srce ili…

Znate već i sami.

Volite sebe. I ljude oko vas. I čuvajte zdravlje, prvenstveno ono koje se tiče srca i glave. Bar dok ne naprave neke zakrpe ili meleme, a poslije ćemo vidjeti kako ćemo.


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

10 Comments

  1. djana

    December 21, 2015 at 4:54 pm

    Lijepo napisano.
    Fizicke rane koje dobro zarastu se jako brzo zaborave. Fizicki bolovi se zaborave cim prestanu. Ja sam zaboravila kako boli slomljena ruka, jaka migrena ili porodjaj.
    Rane duse i srca nosimo sa sobom uvijek … vjerovatno umanjene, izblijedjele, potisnite u pozadinu, ali su uvije tu. Jedan pokret, miris, zvuk, slika ih jako brzo dovuce na povrsinu i ozivi.

  2. Mirna

    December 21, 2015 at 6:45 pm

    Divan tekst, a i slika nije mogla biti bolja :) Istina je, sve ono što nas u duši zaboli, traje najduže da se izliječi, ako uopće.Znam da ne možemo utjecati na sve budale ovoga svijeta i onesposobiti ih da i dalje nanose duševne povrede, ali na uski krug oko nas bi svatko trebao utjecati, počevši ponajprije od sebe samih

    • Cyber Bosanka

      December 21, 2015 at 7:03 pm

      Ovim tekstom sam upravo to i imala namjeru reći, da krenemo od sebe, jer nekako to jedino i možemo…
      Hvala na komentaru koji je sažeo poentu :)

  3. AzraS

    December 21, 2015 at 8:31 pm

    Zahvaljujem ti n ovom tekstu, ali moram reći kako je danas svijet postao isuviše okrutno mjesto, jer kad je danas materijalizam nadvladao sve ostalko, svu onu duhovnost, sve vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom u pravom smislu te riječi,kada je došlo vrijeme da sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost šta onda dalje dodati a da je vrijedno spomena i našeg vremena. Ljudi se ne poštuju zbog toga što su, nego samo zbog toga da li su iz neke bogate, najčešće političarske obitelji, ne cijene se one skoro u potpunosti zaboravljene duhovne vrijednosti. Novac i izgled su dans prioritet skoro svima, a svi mi negdje uprazno gledamo, gledamo, ali ne vidimo i to je ta osnovna razlika koja nas čini toliko okrutnima gledajući u globalo. Rijetki su ljudi koji cijene i poštuju prave ljudske karakteristike i vrijednosti, tako da je privilegovana svaka osoba koja ima kontakte sa tako malim brojem, rijetkih i uistinu dragocjenih ljudi. Vrijeđanje, ismijavanje, povređivanje i u psihološkom smislu, razni oblici diskriminacije, predrasuda i stereotipa, stigmatiziranja i etiketiranja su nažalost realna slika savremenog društva. Ako ovako nastavimo kao ljudi da se ponašamo, a rekla bih slobodno i kao neljudi, onda smo otpisaali cijelo čovječanstvo i okrenuli ka vlastitom samouništenju. Voljela bih doci u kontakt sa tobom kako bi razmijenile neke stavove i ideje, jer smatram da saradnja može imati dosta dobrih strana. Hvala ti još jednom, Azra

    • Cyber Bosanka

      December 22, 2015 at 7:20 am

      Slažem se da je tako, nažalost.
      Što se tiče mene, slobodno mi se javi na email, tu sam za sve opcije :)

  4. Ratko

    December 22, 2015 at 7:26 am

    Kao sto bi Andric rekao: “A šta da radiš kad sve ne dođe u svoje vrijeme? Šta da učiniš, kad ti se život iščaši onako kao kad ti se rebra pogrešno uglave, srce objesi s lijeve na desnu stranu i zaboraviš ono radi čega si se uputio da se grebeš po ovom trnjaku. Slomiš li nogu, ruku, uglave ti nekako pa zaraste. Nema na ovoj kurvi zemlji majstora to unutrašnje da namjesti.”

    • Cyber Bosanka

      December 22, 2015 at 3:33 pm

      Prelijep citat, i baš se savršeno nadopunjava na tekst. Zato hvala puno :)

  5. CaraDara

    December 27, 2015 at 9:27 pm

    Super tekst. Lično mi je najgore kad se povrede pomiješaju i porede, tj. kad neko kaže kako onaj nema nogu a sretan, sad lupam ili kako možeš imati sve a biti nesretan? Ljudi su ljudi i svi pate, plaše se ili tuguju. To što smo se po inerciji čula odlučili samo da priznamo okom vidljive rane, to je vjerovatno, što pomenu AzraS, materijalizam ili bolje rečeno odsustvo duha. Nadam se da će dječak brzo doći sebi.

    • Cyber Bosanka

      December 28, 2015 at 6:34 am

      Ljudi opet sve nekako vole da vagaju o porede, pa tako i povrede. Jbg, takvi smo, nažalost :/
      I ja se nadam za malca, ali istovremeno kontam koliko je samo takvih koje i ne znamo… :(

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *