Autor: Hana Kazazović

Potaknuli me tvitovi prijateljice na razmišljanje o tome koliko ne vodimo računa o emocionalnim povredama i kako samo za povrede u kojima vidimo krv i masnicu smatramo da boli. Nismo ni svjesni koliko povrede na duši, koje se ne vide na prvi pogled, bole. A one puno gore znaju onesposobiti čovjeka za normalan život.

Slušam poznanicu kako priča o petogodišnjem sinu. Nakon automobilske nesreće je ona bila povrijeđena, a sin prošao bez ogrebotine. Međutim, dijete mjesecima nakon toga odbija da priča o nesreći, sav je isprepadan a pojavile su se i smetnje u govoru. Stres i strah – ne vide se golim okom, pa je lako reći “Niko nije povrijeđen”. A ovamo rupa na duši koju ne možeš zakrpiti nikako. Tim ljudi radi sa njim, od psihologa i logopeda, do roditelja koji daju sve od sebe da mu vrate ono što je imao samo par mjeseci ranije, dok nije budala za volanom nagazila na gas i postigla tri puta veću brzinu od dozvoljene.

I ta budala kaže da se ne osjeća krivim jer niko nije povrijeđen. Doduše, ne čudi me to jer kod nas na Balkanu ne kažnjavaju ljude ni kad ubiju nekog autom, bilo na trotoaru ili onako, pa mu se može.

Ali – povreda koja se desila je gora od loma ruke koji zaraste. Jer, kako obrisati strah? Kako petogodišnjaku vratiti bezbrižnost kad se na tako ružan način morao suočiti sa surovošću života, potpuno nepripremljen za nju?

Desi se nešto pa ti napravi rupu u duši, ali nema tog aparata koji je može uslikati i snimiti, da priložiš kao dokaz i kažeš “Evo vidi, ovo mi je od onog kad sam imao sudar, a ovo od onog kad su me djeca zezala u školi jer sam imao smiješne pantalone”. Nema tog skenera na koji može otići žena koju muž tretira kao otirač, da napravi snimak na kojem će se vidjeti tačno koje su sve ozljede nastale od svakog njegovog “Ti si glupa, pojma nemaš ni o čemu!” Nema te kreme koju možeš namazati pa da zarastu rupe od svakog razočaranja, od svake brige i straha.

A mi teško povjerujemo u ono što ne vidimo i ne možemo opipati.

Pročitala sam i vidjela milion slučajeva u kojima su ljudi svoje fizičke hendikepe i ozljede nadvladali, prebrodili, pobijedili snagom volje, upornošću i vjerom u sebe. Jer su imali jaku i zdravu dušu, jer nisu dali da im se podere ili su našli tajni sastojak kojim je zacjeljuju stalno, čim se raspara neki šav. Ali evo, dok pišem ovo pokušavam da se sjetim nekog čudesnog primjera u kojem je bilo obrnuto i ne pada mi na pamet.

Sve čega mogu da se sjetim su primjeri u kojima je onaj sa rupom  patio, a ako je uspio da se zaliječi, onda je to bilo uz pomoć ogromne količine ljubavi ljudi oko sebe. Uz to je bila neophodna i ljubav prema sebi. Jer, ne može ti niko pomoći dok sam sebe ne zavoliš toliko da želiš pomoći sebi i da si svjestan da to zaista i zaslužuješ.

A i tad, tako zaliječenim, treba mrva da popuste šavovi, da ih raspara neko sjećanje, neki udar vratima koji te podsjeti na nešto ili pjesma koja te probode kroz srce ili…

Znate već i sami.

Volite sebe. I ljude oko vas. I čuvajte zdravlje, prvenstveno ono koje se tiče srca i glave. Bar dok ne naprave neke zakrpe ili meleme, a poslije ćemo vidjeti kako ćemo.