čitajsamnom

Osvrt na radovanje tuđoj nesreći – ne možeš drugom željeti loše a dobro očekivati za sebe

By on October 30, 2012

Autor: Hana Kazazović

Jednom mi je poznanik pričao kako negdje na svijetu postoji narod koji, kad ga pitate nešto o nekoj temi, govori samo ako se stvarno razumije u nju. I komentare daje samo ako je bio tu, učestvovao, prošao kroz to nešto. Na primjer, ako nekog iz tog naroda pitate šta misli o trenutnom stanju na berzi, on će odgovoriti samo ako je broker i ako mu je to posao. Ako je kuhar a pitate ga nešto vezano za finansije reći će “Ne znam, nisam kompetentan da pričam o tome jer se ne razumijem u to”. Ili ako ih pitate o igri fudbalske reprezentacije njihove zemlje odgovoriće samo oni koji se bave fudbalom – treneri i fudbaleri.

Ja ne znam da li stvarno postoji takav narod ili je on to pričao u sitne sate pod uticajem pelinkovca, ali je jako dobro zvučalo. Čak sam uspjela da zamislim te ljude koji se miješaju samo u svoj posao. Na osnovu svog malog poznavanja kultura nekako mi Japanci najviše liče na ovo o čemu je on govorio. Ili je to zato što za njih inače mislim kako od posla ne stignu voditi računa o bilo čemu drugom? Ali eto vidite, kod mene je to opet pretpostavka zasnovana na iskustvima i pričama drugih jer – ja u životu nisam ni vidjela niti upoznala nekog Japanca. A već imam neko mišljenje o njima.

Nasuprot tom nekom “izmišljenom” narodu živim na Balkanu, okružena ljudima koje sve zanima, a posebno životi koji nisu njihovi. Ne znam da li negdje na planeti još postoje ljudi koji se više interesuju za život drugih ljudi nego što ih zanima njihov vlastiti? Od onog najbanalnijeg gledanja u kesu dok prolaziš ulicom, do procjenjivanja osobe na osnovu ljudi sa kojima se druži ili odjeće koju nosi. Znate i sami, sigurno možete navesti bar deset situacija koje se uklapaju u ovo što govorim.

I kao sasvim logičan nastavak te osobine (da ih tuđi život zanima više nego vlastiti) slijedi osobina da se tuđim neuspjesima raduju više nego vlastitim uspjesima. Naravno, i nesreće koje se dešavaju nekom drugom vide kao kosmičku pravdu, dok za sve loše što se desi njima samima imaju neku teoriju zavjere. Odnosno, da za sve loše što se njima samim dešava u životu krive druge.

Nikad ne poželi drugome ono što ne želiš da se desi tebi samom. I nikad nemoj uraditi drugome ono što ne želiš da neko uradi tebi.

Ovo su nas učili nekad davno u osnovnoj školi. Mnogi tu lekciju nisu savladali. Da jesu, ovaj svijet bi izgledao puno ljepše. A ja bih, osim ove lekcije, u osnovnu školu uvela još jednu – Imaš samo jednu osobu na planeti u svom čitavom životu kojom se trebaš baviti i koju možeš mijenjati – to si ti. Svi ostali moraju biti sporedni ukoliko želiš živjeti, a ne samo boraviti na ovom svijetu, trošiti kisik i ostalo.

Ako se komšijinim životom baviš više nego svojim i ako o njemu razmišljaš više nego o sebi – šta očekuješ? Da će doći neko treći, pokucati na tvoja vrata i riješiti ti sve životne probleme?

Ako o bilo čemu drugom razmišljaš više nego o sebi i svom životu – ista je stvar – šta očekuješ? Da će gledanje sapunica napuniti frižider? Ili da ćeš od majstorija Messija ili Ibrahimovića imati neku ličnu korist?

Ja nemam u sebi taj “čip” kolektivizma i priznajem da ne mogu da ga shvatim nikako, mada sam pokušavala. Ne mislim da rođenjem u nekoj određenoj zemlji ili kao pripadnik neke nacije ili vjere bilo ko može biti bolji ili gori od drugih. I zato mi valjda i nije jasno kada se neko identifikuje sa bilo kim samo zato što je porijeklom iz iste zemlje ili se moli istom Bogu. Kada se na primjer ljudi osjećaju ponosnim zbog toga što je Džeko dao gol a niti su mu dodali loptu niti su trčali sa njim, a ni pomogli na bilo koji drugi način da bude tamo gdje je sada. Jednako kao što ne razumijem kada razvlače Teslu ili Andrića i njihove uspjehe osjećaju kao svoje i osjećaju ponos zbog njih.

Shvatam da se raduješ i da ti je drago – ali da ti misliš da si bolji od nekog zato što je Andrić dobio Nobelovu nagradu ili zato što je Tesla izumio sve ono ili zato što je Džeko dao go? A pri tome sjediš pred TV-om i samo kontaš kako ćeš dobiti na Bingu ili kladionici? Ne ide to tako.

Niko od nas nije bolji ili gori od bilo koga drugog na planeti zbog nekih drugih ljudi, pripadnika iste vjere ili nacije. Mi smo samo ono što sami uradimo – naučimo – napravimo. I ništa drugo. 

Okrenite se oko sebe i vidjećete puno dobrih i puno loših ljudi. Onih koje ćete željeti u svom životu i one koje ne volite ni sresti na ulici. I tako je na čitavoj planeti – dobri i loši ljudi žive i u Sarajevu, i u Banjaluci, i u Beogradu i u Zagrebu. Dobrih i loših ljudi ima i u Londonu jednako kao u Parizu ili Amsterdamu. A ima ih znam pouzdano i u Moskvi i Tokiju. I prema nekim mojim zadnjim saznanjima – jednako su raspoređeni i u San Francisku, Čikagu, Los Anđelesu i Njujorku. I znate šta još – svi oni imaju svoje dobre i loše komšije, kao i dobre i loše vlade. Neke od njihovih vlada utiču na živote drugih država. Često i na nas same. Ali da se radujete kad im se dešava nešto loše  a da pri tome znate da će mnogi dobri ljudi ostati bez krova nad glavom ili života? To, izvinite, više govori o vama nego o njima. Posebno što od bilo čega što se njima dešava u životu vi nemate ništa. Neće vam biti bolje. Možda mislite da hoće – ali vjerujte da neće. Ili još gore – zamislite da vas neko procjenjuje na osnovu vlade koja vam vodi državu? Šta bi ljudi u svijetu mogli misliti kakvi ste?

Šta god da se desi bilo kome drugom, bio to komšija, rođak, prijatelj ili čak čitava druga država – vaš život se neće promijeniti ni za milimetar. Osim ako vas nema u nekom testamentu pa da nakon nečije smrti postanete bogati nasljednik. U svakom drugom slučaju – vi ste zaglavili sami sa sobom i to je jedina osoba kojoj se možete obratiti za rješavanje svojih problema.

A ako već vjerujete u neku kosmičku pravdu ili još gore – ako ste vjernik pa vjerujete u Božiju pravdu – pomislite samo gdje ste vi u toj priči sa svim tim lošim željama za druge. Nisam vjernik pa ne mogu govoriti na tu temu, ali jednu stvar znam sigurno i iz iskustva – loše raditi a dobrom se nadati nikako ne ide zajedno. Kao što ni drugom željeti loše a dobro očekivati za sebe nije moguće zajedno.

Autor: Hana Kazazović

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

22 Comments

  1. Fatima

    October 30, 2012 at 1:44 pm

    Ja mislim da kad bi kod nas ljudi išli tako da samo pričaju o temama o kojima su kompetentni da govore ne bi znali šta pričaju. Takvih osoba znam najmanje, s većinom se ne može ni o čem drugom ni pričati.
    I ne znam jesam li ti ikad prije šta komentarisala ali super ti je blog! Radije pročitam šta kod tebe nego na bilo kom portalu.

  2. Cyber Bosanka

    October 30, 2012 at 1:45 pm

    U pravu si :)

    A za ovo drugo – mislim da nisam do sada dobila bolji kompliment, zato hvala puno :)

  3. Alisa

    October 30, 2012 at 2:29 pm

    Zalosno, ali veoma istinito. Hvala Hana na odlicnom tekstu!

    • Cyber Bosanka

      October 30, 2012 at 6:27 pm

      Nema na čemu, hvala na lijepim riječima :)

  4. Miodrag Ristić

    October 30, 2012 at 2:34 pm

    Ovo što reče Fatima je ključna stvar: neko završi školu pa nije kompetentan jer nema iskustva. Kad skupi iskustva nema više dovoljno znanja jer ga je vreme pregazilo, a on se nije baš mnogo trudio da ga sustigne. A ako je još i nezaposlen? Ili kobajagi-radi neki državni kobajagi-posao?

    Bolje ti je da ogluviš – nego da ti se ta želja ostvari! Kad si samo kompetentni nešto pričali, čule bi se samo ptičice i bube…

    • Cyber Bosanka

      October 30, 2012 at 6:28 pm

      Hahaha, a kad poslušam sve oko sebe nekad mislim da bi bilo dobro da se bar na kratko sve svede samo na ptičice i bube :D

  5. miro vinduska

    October 30, 2012 at 4:03 pm

    ja se ne razbacujem lako sa komplimentima,ali ovaj clanak,osvrt ili kako hocete je pravo dobar.Mislimo isto ali ja ovako nesto nebih mogao napisati sto kaze g.Ristic pregazilo me vrijeme.Cista desetka.Osvrnuo bih se na onu izreku.Ne uradi drugom ako ne bi vilio da on tebi isto to uradi i sl.ne ostavljaj iza sebesobu kakvu ne bi volio da zateknes.jednostavno receno.Prosta “filozofska” na na kojoj se skoro sve velike misli u religijskim i filozofskim knjigama zasnivaju.Tako jednostavno a mi komplikujemo oko svega .Pratim te dugo i uvjeren sam nekoliko puta u vrijednosti tvog razmisljanja.Pocascen sam sto te i licno poznajem.

    • Cyber Bosanka

      October 30, 2012 at 6:30 pm

      Danas je izgleda dan za komplimente koji me ostavljaju bez teksta :) Hvala na ovim divnim riječima, Miro :)

  6. rijecankaudublinu

    October 30, 2012 at 6:49 pm

    U potpunosti se slazem s tobom. Radujmo se tudjim uspjesima, pomozimo koliko i gdje mozemo, kad je prilika za to, no prvenstveno se brinuti o svom dvoristu, raditi na vlastitim nedostatcima i rjesavati vlastite probleme. Sto se vise oslanjamo na sebe, lakse ce nam biti ako se dogode neke stvari potpuno van nase kontrole i kad nam se zivot okrene naglavacke.

    • Cyber Bosanka

      October 30, 2012 at 10:21 pm

      Da se tako ponaša većina živjeli bismo u raju… A vidi nas, mi sve suprotno :(

  7. Boris

    October 30, 2012 at 7:04 pm

    Poslije sinoćne “rasprave” na društvenim mrežama sa grupom neistomišljenika planirao sam danas da napišem blogpost na ovu temu, ali s obzirom da si napisala sve što sam mislio ja da napišem, bilo je jednostavnije da podijelim tvoj.

    Samo bih još kratko dodao da me reakcija i komentari pojedinaca na ova stradanja nisu ni naljutili, ni izrevoltirali, više rastužili. Tužan sam što su ljudi među kojima se krećem i živim zli, bolesni, šta li su već.. ne znam šta je neko ko se raduje smrti osobe koju nikad nije ni upoznao, ko lako može biti njegov vršnjak.

    Volio bih pomoći, ali sam sad u nedoumici da li je potrebnija pomoć onima tamo sa onom silnom vodom ili ovima ovdje sa njima samima..

    • Cyber Bosanka

      October 30, 2012 at 10:22 pm

      Nažalost bojim se da nama nema pomoći. I da, i ja jedino osjećam tugu – nema ljutnje, bijesa ili bilo čega trećeg – samo tuga.

  8. nipe

    October 30, 2012 at 7:56 pm

    Jednostavno,;
    Kakva bi samo tisina nastupila kada bi ljudi govorili samo ono u sto se razumiju

  9. SylphGourmand

    October 31, 2012 at 9:43 am

    Potpuno se slažem da postoji samo jedna osoba kojom treba da se bavimo i da smo mi sami ta osoba.

    Ipak, ima situacija koje ponekad i ljude takve životne filozofije, jednostavno “povuku” u bavljenje nekom drugom osobom (gomilanje negativnih emocija prema njoj, glasne ili neizrečene zle misli i želje, likovanje nad nesrećama koje snalaze “tog neprijatelja”).

    Znam, i to je za ljude i događa se.

    Ali samo pod par uslova može da bude u redu:
    1) Strasti su buknule “1 na 1” i sa neposrednim povodom
    2) Sve je imalo odraničen rok trajanja i stavljena je tačka.
    3) Otao je makar mali osećaj neprijatnosti zbog toga, kada su se strasti smirile.

    Priča o radovanju zbog poslednje prirodne katastrofe koja je pogodila SAD, svakako ne ispunjava ni jedan od ovih uslova.

    Odličan tekst, Hana :)

    • Cyber Bosanka

      November 1, 2012 at 7:11 am

      Hvala puno :) U pravu si za ovo što govoriš, ali mene je baš radovanje koje si spomenula inspirisalo za pisanje. I mnogo takvih i sličnih radovanja :(

  10. Zveki

    October 31, 2012 at 6:16 pm

    Bravo, samo si rekla ono što ja mislim!

    • Cyber Bosanka

      November 1, 2012 at 7:11 am

      Hvala, drago mi je da se javilo ovoliko ljudi koji misle isto. To mi daje neku nadu da svijet ipak može biti ljepše mjesto :)

  11. zlatko

    November 2, 2012 at 2:14 am

    ja sam vec dao jedan mnogo kraci komentar, povodom radovanja nekih ljudi u vezi uragana koji se desio u Americi, potpuno se slazem sa svim sto ste napisali i jos mogu dodati,iz ove kaljuge u kojoj se nalazimo moze nas izvuci prije svega sto kvalitetnije obrazovanje, a to znaci rad, rad, i samo rad,jer je i Amere to nacinilo tako mocnim skoro u svakom pogledu, izborice se oni i sa mnogo gorim katastrofama, ne dao bog da je nas to zadesilo ovako lijene i nesposobne ne smijem ni da zamislim,pa mi ni one pozare koji su se ljetos desavali nismo uspijevali sami da ugasimo jer je nasim politickim elitama,od kojih je vecina kupila skolske diplome vaznije da se voze u skupim autima,ciji je ekvivalent vrijednosti kao pet kanadera za gasenje pozara.

    • Cyber Bosanka

      November 2, 2012 at 5:35 am

      Upravo tako. Kad god pričam sa bilo kim ko je bio ili je trenutno u Americi, osnovna razlika koju ističe jeste sistem obrazovanja i stav prema poslu i uspjehu. A kod nas je nekako postalo normalno da se čeka na rješenje od strane nekog drugog, o čemu god da se radi. I to će nas koštati (a i već nas košta) mnogo čega.

  12. emina

    November 21, 2012 at 5:53 pm

    Prije svega pozdrav za autora, ovo je jako poucna prica. Mozemo dakle nesto naucit od vas. Ja sam slucajno na vasoj stranici i prvi put da sam nesto procitala a da je napisano od skora ( dakle od mladje generacije). Uvijek se odslanjam na one stare knjige i price, koje se hvala Bogu mogu naci na internetu , koje pokazuju tako lijepe nam obicaje i ljepotu nase drzave.
    Ja trenutno zivim u Americi, i mogu da kazem da se razlikuju mnogo od nas, stim sto su jako pozitivni jedni prema drugima. Bosanci koji ovdje zive, su nazalost jos uvijek pakosni, zavisni, ljuti, negativni. Jako je tesko zivjet u stranom svijetu a nemoci se uzdat u komsiju Bosanca. Prije ce ti Amer prici i ponudit pomoc ( bez da trazis) nego Bosanac. Jako mnogo “takmicenja”, pocevsi od – sta je neko obukao do koliko tko cega ima. Sve se moze kad se hoce, to me ovaj sistem naucio. Treba cijeniti svoje, al ne treba se isticati i prkositi i sta ja znam. Jedino mogu reci da ima dosta omladine ( srednjoskolaca) koji su rodjeni u Bosni al odrasli ovdje , koji se skoluju , napreduju i imaju pozitivan pogled na zivot oko sebe, za razliku od roditelja.

    • Cyber Bosanka

      November 22, 2012 at 6:41 am

      Prije svega pozdrav i hvala na lijepim riječima.

      A što se tiče ovog o čemu govorite, žao mi je što se moram složiti sa vama. Žao zato što bi moje neslaganje značilo da smo bolji, a znam da nismo. Odnosno vidim da nismo jer se izjedosmo od zavisti, pohlepe, brige o drugima umjesto o sebi. Ne znam dokle će nas to dovesti ali bojim se da neće daleko.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *