Autor: Hana Kazazović

Jednom mi je poznanik pričao kako negdje na svijetu postoji narod koji, kad ga pitate nešto o nekoj temi, govori samo ako se stvarno razumije u nju. I komentare daje samo ako je bio tu, učestvovao, prošao kroz to nešto. Na primjer, ako nekog iz tog naroda pitate šta misli o trenutnom stanju na berzi, on će odgovoriti samo ako je broker i ako mu je to posao. Ako je kuhar a pitate ga nešto vezano za finansije reći će “Ne znam, nisam kompetentan da pričam o tome jer se ne razumijem u to”. Ili ako ih pitate o igri fudbalske reprezentacije njihove zemlje odgovoriće samo oni koji se bave fudbalom – treneri i fudbaleri.

Ja ne znam da li stvarno postoji takav narod ili je on to pričao u sitne sate pod uticajem pelinkovca, ali je jako dobro zvučalo. Čak sam uspjela da zamislim te ljude koji se miješaju samo u svoj posao. Na osnovu svog malog poznavanja kultura nekako mi Japanci najviše liče na ovo o čemu je on govorio. Ili je to zato što za njih inače mislim kako od posla ne stignu voditi računa o bilo čemu drugom? Ali eto vidite, kod mene je to opet pretpostavka zasnovana na iskustvima i pričama drugih jer – ja u životu nisam ni vidjela niti upoznala nekog Japanca. A već imam neko mišljenje o njima.

Nasuprot tom nekom “izmišljenom” narodu živim na Balkanu, okružena ljudima koje sve zanima, a posebno životi koji nisu njihovi. Ne znam da li negdje na planeti još postoje ljudi koji se više interesuju za život drugih ljudi nego što ih zanima njihov vlastiti? Od onog najbanalnijeg gledanja u kesu dok prolaziš ulicom, do procjenjivanja osobe na osnovu ljudi sa kojima se druži ili odjeće koju nosi. Znate i sami, sigurno možete navesti bar deset situacija koje se uklapaju u ovo što govorim.

I kao sasvim logičan nastavak te osobine (da ih tuđi život zanima više nego vlastiti) slijedi osobina da se tuđim neuspjesima raduju više nego vlastitim uspjesima. Naravno, i nesreće koje se dešavaju nekom drugom vide kao kosmičku pravdu, dok za sve loše što se desi njima samima imaju neku teoriju zavjere. Odnosno, da za sve loše što se njima samim dešava u životu krive druge.

Nikad ne poželi drugome ono što ne želiš da se desi tebi samom. I nikad nemoj uraditi drugome ono što ne želiš da neko uradi tebi.

Ovo su nas učili nekad davno u osnovnoj školi. Mnogi tu lekciju nisu savladali. Da jesu, ovaj svijet bi izgledao puno ljepše. A ja bih, osim ove lekcije, u osnovnu školu uvela još jednu – Imaš samo jednu osobu na planeti u svom čitavom životu kojom se trebaš baviti i koju možeš mijenjati – to si ti. Svi ostali moraju biti sporedni ukoliko želiš živjeti, a ne samo boraviti na ovom svijetu, trošiti kisik i ostalo.

Ako se komšijinim životom baviš više nego svojim i ako o njemu razmišljaš više nego o sebi – šta očekuješ? Da će doći neko treći, pokucati na tvoja vrata i riješiti ti sve životne probleme?

Ako o bilo čemu drugom razmišljaš više nego o sebi i svom životu – ista je stvar – šta očekuješ? Da će gledanje sapunica napuniti frižider? Ili da ćeš od majstorija Messija ili Ibrahimovića imati neku ličnu korist?

Ja nemam u sebi taj “čip” kolektivizma i priznajem da ne mogu da ga shvatim nikako, mada sam pokušavala. Ne mislim da rođenjem u nekoj određenoj zemlji ili kao pripadnik neke nacije ili vjere bilo ko može biti bolji ili gori od drugih. I zato mi valjda i nije jasno kada se neko identifikuje sa bilo kim samo zato što je porijeklom iz iste zemlje ili se moli istom Bogu. Kada se na primjer ljudi osjećaju ponosnim zbog toga što je Džeko dao gol a niti su mu dodali loptu niti su trčali sa njim, a ni pomogli na bilo koji drugi način da bude tamo gdje je sada. Jednako kao što ne razumijem kada razvlače Teslu ili Andrića i njihove uspjehe osjećaju kao svoje i osjećaju ponos zbog njih.

Shvatam da se raduješ i da ti je drago – ali da ti misliš da si bolji od nekog zato što je Andrić dobio Nobelovu nagradu ili zato što je Tesla izumio sve ono ili zato što je Džeko dao go? A pri tome sjediš pred TV-om i samo kontaš kako ćeš dobiti na Bingu ili kladionici? Ne ide to tako.

Niko od nas nije bolji ili gori od bilo koga drugog na planeti zbog nekih drugih ljudi, pripadnika iste vjere ili nacije. Mi smo samo ono što sami uradimo – naučimo – napravimo. I ništa drugo. 

Okrenite se oko sebe i vidjećete puno dobrih i puno loših ljudi. Onih koje ćete željeti u svom životu i one koje ne volite ni sresti na ulici. I tako je na čitavoj planeti – dobri i loši ljudi žive i u Sarajevu, i u Banjaluci, i u Beogradu i u Zagrebu. Dobrih i loših ljudi ima i u Londonu jednako kao u Parizu ili Amsterdamu. A ima ih znam pouzdano i u Moskvi i Tokiju. I prema nekim mojim zadnjim saznanjima – jednako su raspoređeni i u San Francisku, Čikagu, Los Anđelesu i Njujorku. I znate šta još – svi oni imaju svoje dobre i loše komšije, kao i dobre i loše vlade. Neke od njihovih vlada utiču na živote drugih država. Često i na nas same. Ali da se radujete kad im se dešava nešto loše  a da pri tome znate da će mnogi dobri ljudi ostati bez krova nad glavom ili života? To, izvinite, više govori o vama nego o njima. Posebno što od bilo čega što se njima dešava u životu vi nemate ništa. Neće vam biti bolje. Možda mislite da hoće – ali vjerujte da neće. Ili još gore – zamislite da vas neko procjenjuje na osnovu vlade koja vam vodi državu? Šta bi ljudi u svijetu mogli misliti kakvi ste?

Šta god da se desi bilo kome drugom, bio to komšija, rođak, prijatelj ili čak čitava druga država – vaš život se neće promijeniti ni za milimetar. Osim ako vas nema u nekom testamentu pa da nakon nečije smrti postanete bogati nasljednik. U svakom drugom slučaju – vi ste zaglavili sami sa sobom i to je jedina osoba kojoj se možete obratiti za rješavanje svojih problema.

A ako već vjerujete u neku kosmičku pravdu ili još gore – ako ste vjernik pa vjerujete u Božiju pravdu – pomislite samo gdje ste vi u toj priči sa svim tim lošim željama za druge. Nisam vjernik pa ne mogu govoriti na tu temu, ali jednu stvar znam sigurno i iz iskustva – loše raditi a dobrom se nadati nikako ne ide zajedno. Kao što ni drugom željeti loše a dobro očekivati za sebe nije moguće zajedno.

Autor: Hana Kazazović