Kažeš da smo svi previše okrenuti ka prošlosti i da tako gubimo vrijeme jer se ne koncentrišemo na budućnost. Da znaš da si u pravu. Znam da je moje opravdanje totalno nekorisno ali meni je tako lakše i ljepše. Gledajući u prošlost gledam sebe kao jednu mladu osobu punu života koja je jedva čekala da napuni 18 i da se prestane boriti sa aknama. Pogledom u budućnost mogu samo da naslutim sve borbe sa osteoporozom, borama i brigama koje jedan život nosi. Kad pogledam unazad vidim samo poznate stvari, pri pogledu u budućnost nemam pojma šta me čeka sutra.

Nije da sam uvijek bila takva. Voljela sam kao mlada praviti planove o tome kako ću studirati nešto što će me osposobiti za pravljenje novca, kako ću naći nekog bar polovnog princa na bijelom konju i živjeti zanimljiv život. Međutim, znaš i sama da uvijek postoje nečiji važniji planovi koji su na kraju pobijedili i doveli nas ovdje gdje jesmo.

Znaš da sam jedno vrijeme mislila da sam nedruštvena i da zbog toga ne mogu ni sa kim uspostaviti kontakt? Običan razgovor mi nekad predstavlja opterećenje jer moram paziti šta ću reći da nekog ne bih povrijedila. Sva ova nova prijateljstva su tako krhka da ih jedna obična pogrešno izgovorena rečenica može uništiti. Što sam starija sve mi je jasnije zbog čega kažu da su jedina prava prijateljstva ona koja nastanu u djetinjstvu.

Danas me opsjedaju sjećanja. Pokušavam se sjetiti svih stvari koje smo zajedno prošle i doživjele. Kao na filmu se izmjenjuju događaji i skoro sam iznenađena time koliko ih je. Znaš li da te najviše pamtim u onom prelijepom kompletu sa maturskog? Ne znam zbog čega mi se ta slika urezala u sjećanje ali uvijek kad pomislim na tebe zamislim te u njemu ili u onoj pelerini boje cigle.

Znaš da soliter u kojem si stanovala još uvijek zovem tvojim? Kad pogledam prema njemu uvijek pomislim: „To je Njen soliter“. Samo što ne znam da li na trećem spratu u maloj sobi neka nova djevojka crta po zidu. I još uvijek imam običaj pogledati prema njemu kad dođem na raskrsnicu gdje sam te čekala da idemo na trening. Znaš li koliko često si kasnila? Ili sam ja češće stizala ranije?

Sjećaš li se kamenog hotela u Titogradu gdje smo sobu dijelile sa malim mišem? I kako nam je prisustvo tog podstanara samo dalo opravdanje da čitavu noć ne spavamo nego pričamo. Sjećam se i ledeno hladnog Skoplja i spavanja pod šest deka i jorganom. I priprema u Stobreču, takmičenja u Osijeku i Paraćinu, svih liga u Doboju i Sarajevu. O tome kako smo uvijek kasnile na trening jer smo se zapričale u svlačionici bi se mogla napisati knjiga, kao i o vremenu provedenom u igranju bilijara. Bilo je lakše u takvom društvu izdržati i ono ratno vrijeme koje smo na žalost imale priliku doživjeti.

A onda onaj blesavi period u kojem smo se okitile statusom izbjeglica. Ni to nije moglo zaobići bar jednu od nas. Samo što smo podijelile uloge pa sam ja postala „seljanka“ a ti stanovnica velegrada. Pa si onda dolazila kod mene da ti pokažem kako je to biti jedino nepoznato lice uveče kad izađeš. A zauzvrat si me vodila na sajam automobila i u obilazak velegrada.

Moj povratak kući a nakon toga i tvoj odlazak u „zemlju novih mogućnosti“ su nas udaljili na najveću moguću razdaljinu. Fizički nismo nikad bile dalje. Ali dovoljno je izgovoriti samo nekoliko rečenica da se uvjerim da smo mentalno jako blizu, onako kako smo bile blizu uvijek. Kao kad smo svojim simpatijama davale nadimke koje smo samo mi mogle razumjeti. I koliko god da se dugo ne vidimo znam da na naše prijateljstvo nikad neće biti stavljena tačka. Nešto što je stvarano godinama ne mogu uništiti prostor ni vrijeme.

I uvijek ću imati uspomene zbog kojih rado gledam u prošlost. A isto tako nikad neću moći objasniti zbog čega ne želim da se odviknem od korištenja Labella. Jer niko ne može da shvati da meni Labello nije samo fizička potreba zbog ispucalih usana, nego i navika koju sam „pokupila“ od prijateljice koje se sjetim skoro svaki put kad namažem usne.


 — —