Prije nekoliko dana sam konačno pogledala „Nevakat“. To je predstava našeg pozorišta koja je što se mene lično tiče u potpunosti opravdala naziv koji nosi. Naime, premijera je bila prije godinu i po i svo to vrijeme se ja trudim da je pogledam. Međutim, uvijek je nekako meni lično igrala baš u nevakat tako da sam tek neki dan uspjela uganjati termin i pogledati je. Mogu samo reći – vrijedilo je čekati.

Nisam neki pozorišni kritičar i kad god iznosim neka svoja mišljenja govorim iz svog ličnog ugla, a to je ugao osobe koja ima prilično širok dijapazon stvari u kojima uživa i koje će joj se svidjeti. Ova predstava mi se svidjela zbog priče, načina na koji je urađena i glume koja je u prosjeku bila dobra. Da sam neki stručnjak možda bih mogla reći da mi se sviđa kako je dramaturški urađena, ili da mi je režija super. Pošto sam samo obični gledalac reći ću da mi se sviđa način na koji je nama predstavljeno mnogo scena uz minimalne izmjene scenografije. Sviđaju mi se i kostimi, za to znam da je zadužen kostimograf. Jedino što mi se malo manje svidjelo je to što sam neke dijelove predstave čula prilično slabo ali to ipak ide na teret mojih ušiju.

U skorije vrijeme sam pogledala i dvije predstave na MESS-u, onu njemačku i onu italijansku. Nijemci su mi bili super jer sam se zabavila gledajući ih kako plešu i izvode kojekakve akrobacije od kojih je mene sve zabolilo gledajući. A Italijani su me oduševili ponajviše zbog scenografije koja je pokazala naše pozorište u jednom neobičnom i sasvim novom svjetlu. Naime, režiser (a možda i scenograf, otkud znam) je scenografiju napravio od običnog papira i igrom svjetla skupa sa tim napravio fantastičan efekat. To me sve dovelo do vrlo jednostvanog zaključka – ko ima znanje ne treba mu puno para da napravi dobru stvar. A taj zaključak je vrlo koristan i u mnogim drugim sferama koje imaju dodirnih tačaka sa novcima.

A gluma? Nisam ja neki stručnjak ni po tom pitanju, ali čini mi se da na neki svoj poseban način mogu procijeniti ko dobro glumi a ko je loš. Po mom mišljenju loši su oni koji „glume glumu“, što bi otprilike značilo da su loši oni na kojima vidiš da glume i koji ti ni malo ne stvore osjećaj da je to što izvode moguće vidjeti u stvarnom životu. Da budemo iskreni, u našoj pozorišnoj skupini ima svakakvnih glumaca i glumica, od onih koji su standardno dobri i koji u svakoj ulozi pokažu da nisu slučajno tu do onih koji iritiraju svojim glasom ili pojavom. Neću da imenujem ni jedne ni druge, to je samo moje subjektivno mišljenje.

Često me pitaju nakon MESS-a prijatelji koji nisu tako često u pozorištu „A kako je to gledati predstavu na stranom jeziku?“ Zanimljivo u svakom slučaju. Vrlo mi je teško objasniti im kako je to gledati titl u vazduhu, ili ga ganjati po zavjesi kao prošle godine na mađarskoj predstavi. Tad sam nakon skoro tri sata izašla sa predstave bez imalo pojma o tome šta sam gledala – nikako nisam mogla skontati ko šta izgovara jer mi se čini da i škripu kočnica razumijem bolje nego mađarski. U svakom slučaju pretpostavljam da je bolje bilo ove godine sa slušalicama.

Zanimljiva stvar mi je i to što je očito standard u svijetu da se muzika u predstavi svira uživo, kao i to da glumci jako dobro pjevaju i plešu. Znam da će proći još mnogo vremena dok se tako nešto uvede i kod nas. Kod nas nikad nema dovoljno novca ni za šta, a u svakom slučaju je to dobar izgovor. Osim kad se vratim na ono s početka teksta – ko ima znanja ne treba mu puno para.