čitajsamnom

Smisao života ili zašto neki ljudi sporo stare

By on December 30, 2014

AutorHana Kazazović

Ovaj tekst je originalno objavljen 1. juna 2009. godine. Potpuno sam zaboravila na njega, ali me komentar gospodina Vekića doveo jutros ovdje ponovo. Moram priznati da sam uživala čitajući ga, najviše zbog spoznaje da ni riječ ne bih izmijenila da ga ponovo pišem. Zato ga ponovo “objavljujem”, jer mislim da u ovom vremenu kad sumiramo utiske godine koja je iza nas i pravimo planove za iduću, vrijedi imati na umu ove stvari.

Živim u vremenu u kojem su podjele sastavni dio života.

Dijele nas po nacionalnoj pripadnosti i po vjeroispovijesti. Dijele nas na vjernike i nevjernike. Dijele nas na muškarce i žene (i one malo između). Dijele nas na djecu i odrasle. Dijele nas na ozbiljne i neozbiljne, na pismene i nepismene. Kad se sami dijelimo onda se razdvajamo na dobre i loše. Nekako sami sebe uvijek svrstamo u dobre, na kojoj god strani da se nalaze. Život nas dijeli na žive i mrtve. To su valjda jedine kategorije na koje nemamo uticaja a na kraju prođemo kroz obje.Međutim, meni je najzanimljivija podjela na stare i mlade, ali ne ona tradicionalna podjela po godinama.

Postoje ljudi koji rano ostare i postoje oni koji dugo ostanu mladi. Koliko puta se svakom desilo da ugleda nasmiješenu i vedru bakicu koja sa svojih osamdeset i kusur godina izgleda znatno mlađa. I koliko puta ste vidjeli svog školskog druga pomislivši da mu je to ipak možda otac? Meni se to često dešava, toliko često da sam sebe uhvatila ne znam koliko puta u raznim analizama i poređenjima u kojima pokušavam odgonetnuti šta je to što neke drži mladim i u osamdesetoj?

Mnogi će reći da je način života, tačnije težak život ono što nekog rano otjera u starost. Možda bih se i složila sa tim da nemam amidžu koji je penziju zaradio pod zemljom (kao rudar), a koji izgleda skoro kao malo stariji brat svog rođenog sina (koji ima 30 godina). Neki će reći da je možda do ishrane i onoga što unosimo u sebe. Možda, ali taj isti amidža puši k’o Turčin i to neku Moravu koja smrdi toliko da ja već na raskrsnici kilometar udaljenoj od kuće osjetim kad je u gostima. Genetika? Ma jok, što bi onda njegov sin djelovao tako staro ako je do genetike?

Znači li vam išta ako kažem da je moj amidža jako volio svoj posao, koliko god bilo teško povjerovati u to. I koliko god mu je bilo teško kad je otišao u penziju nije se tu zaustavio. Zadnjih par godina je aktivan u planinarskom domu, redovno ide gore i boravi na čistom vazduhu danima bez dolaska kući. A kad priča o svemu tome odmah poželite otići i vidjeti to čudo prirode kao da se radi o St. Morizu a ne o nekakvoj Bočici iznad Kaknja. Toliko je uvjerljiv da je i moja mama uplatila godišnju članarinu zbog kojeg će joj spavanje biti jeftinije kad dođe gore, bez obzira što i ona i ja znamo da je nju lakše gore odnijeti nego odvesti uz pristanak.

Posmatrala sam dosta ljudi. Svi oni za koje mogu reći da su mladi bez obzira na godine imaju nešto zajedničko – osmijeh i vedrinu. Nema to veze sa porijeklom, imovinskim stanjem, zanimanjem. Znam dosta imućnih ljudi koji se otprilike bave onim što kažu da vole. Osmijeh daju na kapaljku i vrlo često kukaju. Znam dosta onih koji jedva sastavljaju kraj sa krajem i djeluju sretni. Čak su zarazni toliko da kad ste sa njima u društvu odmah i vas nekako razvesele. Ne znam ima li to neke veze sa željama. Možda se ovi sretni zadovoljavaju sa manjim stvarima, možda im je dovoljno da imaju bilo kakvo auto i ne žele BMW-a?

Ili možda sreća zavisi od toga kako gledamo na život i svoju ulogu u tom istom životu? Posmatramo li sebe samo kao gosta na ovoj planeti bez neke posebne svrhe ili možda imamo neki cilj? Neko možda svoj cilj vidi u tome da od svoje djece napravi poštene i uspješne ljude. Znam ljude koji smatraju da je njihova zadaća da uvijek budu tu za svoje najbliže. Neki opet ciljaju dalje pa žele da prenesu svijetu neku svoju poruku, neki žele da svaki dan usreće bar jednu osobu, da vrate osmijeh na bar jedno lice. I kad uspiju u svojim namjerama oni su sretni i vedri.

Ja nekako mislim da svako od nas ima svoju zadaću na ovom svijetu. Neki je prepoznaju i trude se da je ostvare. Drugi opet čitav život potroše trčeći za nekim stvarima misleći kako će tako biti sretniji, pokušavaju popuniti praznine koje nose u sebi. I ne mislim da je lako prepoznati zbog čega smo tu i šta je to što nas usrećuje. Ali isto tako mislim da je vrijedno truda.


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

8 Comments

  1. Vekic

    December 30, 2014 at 8:18 am

    Ovakav text moze napisati samo izuzetno bistar um.Odusevljen sam.

    • Cyber Bosanka

      December 30, 2014 at 8:26 am

      Ovo je tak ostar tekst (davno napisan) da sam ja iskreno zaboravila na njega. I puno vam hvala što ste me podsjetili jer mi je baš prijalo njegovo čitanje ponovo :)

      Naravno, posebno hvala na komentaru :)

  2. Verkić

    December 30, 2014 at 9:33 am

    “Svi oni za koje mogu reći da su mladi bez obzira na godine imaju nešto zajedničko – osmijeh i vedrinu.”
    Suština te mladosti koja prosto isijava iz pojedinih ljudi je u zadovoljstvu i ispunjenosti i zbog toga je tu osmeh i vedrina. Samo unutarnja lepota, daje i spoljašnju lepotu, a poneka bora više pri tome ništa ne smeta.

    • Cyber Bosanka

      December 30, 2014 at 9:55 am

      Upravo tako, draga moja Verkić :)
      Lijepo te vidjeti ovdje :*

  3. Damira Kalač

    December 30, 2014 at 10:38 am

    Baš sam i ja sretna jer si baš danas podsjetila na ovaj post :) Da, nije lako prepoznati našu ulogu, zašto smo tu, na svijetu, šta je to što nas usrećuje, ali da jeste vrijedno truda – JESTE! Lijepo si to i sama rekla ;)

    “Ja nekako mislim da svako od nas ima svoju zadaću na ovom svijetu. Neki je prepoznaju i trude se da je ostvare. Drugi opet čitav život potroše trčeći za nekim stvarima misleći kako će tako biti sretniji, pokušavaju popuniti praznine koje nose u sebi. I ne mislim da je lako prepoznati zbog čega smo tu i šta je to što nas usrećuje. Ali isto tako mislim da je vrijedno truda”

    • Cyber Bosanka

      December 30, 2014 at 10:41 am

      Ništa u žiovtu nije slučajno, pa tako ni ovo podsjećanje na tekst baš danas :)

  4. Vladimir Cyber Srbin

    February 29, 2016 at 5:23 pm

    A ja mislim da neki ljudi prerano stare zbog toga sto su psihicki neuravnotezeni, i ne mogu da se nose sa zivotnim teskocama, i onda kada se previse sekiraju, u njihovom telu se luci neka kiselina koja nepovoljno utice na celiji, i dolazi do propadanja iste, tj. starenja. Mislim da sam to negde procitao, ali nisam bas 100% siguran, mozda to ja samo tako mislim, a ustvari to nema veze sa stvarnoscu, i ljudi stare bez ikakvog posebnog razloga,samo stare jer imaju, recimo 80 godina.

    • Cyber Bosanka

      February 29, 2016 at 5:28 pm

      Ne znam koliko je to istina, ali zanimljivo i vrlo moguće zvuči :D

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *