Autor: Hana Kazazović

Konačno sam pročitala knjigu «Snoputnik», riječkog pisca Zorana Žmirića. To je druga Zoranova knjiga koju sam pročitala. Prva je bila Blockbuster, inače knjiga godine (2009./2010.) po izboru Hrvatskog književnog društva.

Ono što je zanimljivo u mom čitanju Zoranovih dijela je nešto što je usko vezano sa vremenom u kojem živimo. Naime, za Zorana sam čula na društvenim mrežama, konkretno Twitteru. @Kjukar je postavio link uz svoju preporuku kad je Blockbuster bio besplatan za preuzimanje. Kako pratim Kjukara i veoma cijenim njegove stavove i mišljenja, preuzela sam knjigu i pored toga što sam rekla sebi da neću čitati (niti gledati) više ništa sa ratnom tematikom. I nisam se pokajala – Blockbuster jedna od dvije meni najbolje antiratne knjige koje sam pročitala. Druga je, ako koga zanima, Dežulovićeva «Jebo sad 1000 dinara».

I tako, nakon pročitane knjige, povezala sam se sa Zoranom na društvenim mrežama i pratila sve informacije o njegovoj novoj knjizi «Snoputnik». To je još jedna specifičnost ovog modernog vremena – ne trebaju mi novine ili TV prilozi koji će mi skrenuti pažnju na neku knjigu. Pratim direktno autora i on sam je reklama za nju. Informacije o tome da je izašla, promocijama koje se održavaju, tome gdje se i kako može kupiti – sve sam dobijala od njega.

Zato tvitnuh prije par dana:

Stvarno mi je super kad mogu ljudima direktno reći šta mislim o njihovim djelima. Ili u Zoranovom slučaju konkretno – što mu mogu na pola knjige napisati utiske i prodiskutovati o njima.

Uglavnom, nije Zoran jedini živi pisac čija su mi se djela svidjela i kojem sam «rekla» šta mislim o djelu. Rekla pod navodnicima, zbog toga što uglavnom napišem, bilo direktno bilo u tekstu na blogu.

Kakav je Snoputnik?

Iz komentara o knjizi koje sam uspjela pročitati prije same knjige, znala sam da je u pitanju potpuno drugačija knjiga od «Blockbustera». Priča je to koja se tiče duhovnosti na jedan sasvim specifičan način. U bilješci u mom dnevniku sam napisala «Duhovni putopis. Roman koji se kroz priču o Kristijanu, momku koji je izašao iz rata, sa ratnom traumom i kojem je zbog bolesti ostalo još mjesec dana života, bavi duhovnošću.»

Meni se knjiga svidjela i čak mogu reći da mi je nekako «bliža» nego «Blockbuster». Možda zato što je bliža mom načinu razmišljanja i stavovima koje imam. Kroz Kristijanovo putovanje od Istre do Indije, Zoran je uspio istaći najvažnije postulate srećnog života. Sve ono što inače želimo dostići, od unutrašnjeg mira, prihvatanja okoline i životnih dešavanja, do reakcija na svijet oko nas. Zato kažem duhovni putopis, jer Kristijan putuje u Indiju, ali uporedo putuje i do svoje suštine, vodeći i nas na to putovanje.

Ono što znam jeste da će se knjiga svidjeti svima koji vjeruju u Svemir ili neku višu silu. Ne moraju biti religiozni. Duhovnost i religioznost i nisu iste stvari. Neće se svidjeti racionalistima i njima ne bih ni preporučila da je čitaju. A to me navodi i na komentar koji moram napisati – pravi pisci pišu različita djela, za šaroliku publiku. To je ono što mi se sviđa kod Zorana. To je potvrdio i svojom posljednjom knjigom «Zapisano metkom», jer je pitanju poezija.

Šta mi se nije svidjelo u knjizi? To što sada imam još veću želju da posjetim Indiju :D A nemam petlju kao svi ljudi koji su mi inače pričali o svojim super utiscima da se samo tako zaputim tamo. I to me prilično nervira. Dakle, ako i vi imate u sebi makar prikrivenu želju da posjetite Indiju, bolje vam je da preskočite «Snoputnika» – biće vam još teže tu želju trpiti u sebi.

Pošto živim u Zenici i nemam u cijelom gradu normalnu knjižaru, ja sam sačekala elektronsko izdanje knjige i njega kupila. Ostaje mi za stalno, a neće skupljati prašinu na polici :)) Vi koji imate knjižare u svojim gradovima, «Snoputnika» možete kupiti i u papirnoj varijanti koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca a dirstribuira je VBZ. I javite utiske kad je pročitate :)