čitajsamnom

Velike gazde

By on May 11, 2010


Pisala sam već nekoliko puta o tome da sam već dugo u privatnom biznisu te da sam jedan dio karijere provela radeći u radnji koja se bavi izradom i štampom reklamnog materijala. Dok sam radila tamo najteže od svega mi je bilo shvatiti “velike gazde”.

To su ljudi koji su počeli svoj samostalni biznis i došli u fazu u kojoj imaju dosta novca. Otprilike su već uspjeli razraditi svoj posao i dovesti ga u fazu da donosi dovoljno prihoda, a narod ih je počeo smatrati gazdama, nerijetko “gazdurinama”. To se u Bosni ogleda tako što ih počnu svi srdačno i glasno pozdravljati, utrkuju se da se bar rukuju sa njima i da im pričaju o tome kako su super i kako su baš ovo odlično napravili. Uporedo sa ovim povećava se broj ljudi koji su ih se sjetili jer im je iznenada zapelo za neku sumu novca koju će vratiti čim prije, a takođe i broj onih kojima treba bespovratna pomoć.

Takve gazde uživaju u tom statusu. Pomažu kad mognu, mada češće ako ima publike, odnosno ako ima još neko ko bi mogao vidjeti koliko su oni “široke ruke”. Po pravilu uvijek nose novčanike iz kojih “kipi” novac, da kad ga izvade iz džepa svi mogu vidjeti koliko im je dobro i koliko su uspješni. Vrlo često kukaju o tome kako imaju mnogo posla, kako nemaju vremena, kako je strašno teško naći dobre radnike i kako ih niko ne razumije.

Vozaju dobra auta jer im to ide uz status, mada oni kažu da to rade zbog sigurnosti – nije lako toliko putovati u nekoj krntiji. Kruže priče da uz ovaj status ide i ljubavnica ali to niko nije zvanično potvrdio. Gazda ima u svim djelatnostima – od ugostiteljskih do proizvodnih.

E, baš takve gazde imaju problema sa nekoliko stvari. Najveći problem im je procjena i ocjena tuđeg rada, posebno ako se radi o radu koji je teško preračunati u npr. brašno.

Treba im katalog? Odlično! U najvećem broju slučajeva im morate satima objašnjavati da cijenu kataloga ne čini samo printanje i plastifikacija. Dizajn? Obično kažu “Ma, šta ti je to, sat vremena posla?!”

Fotografije za katalog? Ma dajte, da plate fotografa za fotografije proizvoda? Pored onog svog idiot aparata koji pravi sasvim dobre fotke i svako zna raditi sa njim? Nema šanse! U drugom slučaju će vam donijeti neki strani katalog da skenirate fotke, da ih očistite i obradite i stavite kod njih. Da to naplatite nema govora jer – to su već gotove slike!

Sve što oni ne mogu uzeti u ruku i opipati ne možete im ni naplatiti. I to je pravilo po kojem se svi vladaju. Rad, znanje, sposobnost, vrijeme? To kod vas nikada neće cijeniti niti vam platiti. Moraćete potrošiti mnogo živaca i vremena dok ne dođete u fazu da im možete odbiti neki posao jer tek tada vas počnu cijeniti.

Ni u ludilu im ne pokušavajte pričati o marketingu, o tome šta bi oni i kako trebali uraditi – oni sve znaju najbolje. Ako baš imate neki savjet pokušajte im ga prenijeti tako da izgleda kao da su ga se oni sjetili – u tom slučaju će vam biti mnogo zahvalni, mada će vam stalno napominjati kako je super jer im je to palo na pamet.

Takve gazde rade dobro sve dok ne dođu u fazu širenja. Problemi nastaju ukoliko im poslovi prerastu mogućnosti a oni sami nisu sposobni dio svojih zaduženja prenijeti na druge. Lično nisam upoznala mnogo onih koji su uspjeli održati korak sa rastom i napretkom posla.

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

3 Comments

  1. Miodrag Ristić

    May 11, 2010 at 10:35 pm

    Vrlo si ih plastično oslikala, a naročito me razveselio onaj deo oko dizajna… Mene je jedan stariji kolega još pre desetak godina pitao, cinično, da li mi je iko-ikada dao 100 maraka (ondašnjih) kao “ekstra doplatu” za dizajn? Do skoro je odgovor na to pitanje bio negativan…
    Ipak, hteo bih da ti dam jedan iskusan savet: ako primetiš da postoji neki tabu, ili navika kod klijenata – nikad joj nemoj prilaziti sa negativnim predznakom (“al’ me to nervira”). Pusti amatere da se nerviraju – ti uposli sive ćelije da smisliš kako se ta stvar može “upregnuti”, ili bar zaobići. Recimo, ja sam umesto dizajna godinama naplaćivao “filmove”. Isti likovi koji nikada nebi dali 100 maraka za dizajn, su relativno lako pristajali da plate 200 maraka za “filmove”.  Čista psihologija (+malo pragmatičnosti).

  2. Milko

    May 11, 2010 at 10:47 pm

    Sjajna je ova Miodragova ideja za filmove :D hehehe..ma genijalno ;)
    Inače, vidi se da imaš poprilično iskustva Sajberko sa ovim domaćim gazdama ;) Šta da ti kažem, vodi se njihovom logikom, i gledaj da ih očerupaš gdje stigneš ;) Mada, oni su na tom predmetu svi doktorirali, i to baš i nije lako..

  3. Dragan

    May 19, 2010 at 11:17 am

    Dobar opis. Svaka cast!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *