čitajsamnom

Zašto ne pišem u zadnje vrijeme ili kako ponovo pronaći sebe

By on November 25, 2015

Autor: Hana Kazazović

Zašto ne pišem u zadnje vrijeme? Ne znam, iskreno. Prvi put sama sebi ne znam odgovoriti na neko pitanje, a nije da nisam pokušavala. Jesam, i to vrlo predano i ozbiljno radila na tome. Vodila krajnje ozbiljne razgovore sa sobom, pričala maksimalno otvoreno i iskreno sa svim ljudima kojima je stalo do mene ili mog pisanja. I ništa. Dijagnoza nepoznata.

Onda sam razmišljala o tome da možda svi imamo određen broj riječi koji trebamo ispisati u toku života. Neko ih potroši kao tinejdžer ispisujući stranice i stranice dnevnika, neko ih iskuca u SMS porukama svađajući se sa simpatijom, a neko piše blog ili knjigu. Možda sam ja svoje potrošila, a nije još izmišljena kartica za dopunu?

Neki sa kojima sam pričala su me tješili da se radi o fazi, da me uhvatila jesenja depresija, za koju inače nisam nikad čula ali moguće da je to nešto što hvata blogere. Pa evo, iako je zvanično još uvijek kalendarski jesen, meni je uveliko zima i očito sam iz te jesenje, ako i postoji, zašla u zimsku depresiju.

Ovdje moram napraviti malu digresiju jer osjećam potrebu da kažem kako su nam godišnja doba potpuno neprecizno raspoređena. Mislim realno, napolju minus, dvadeset i neki novembar a zvanično jesen? Ima li to vama smisla? Po tom zvaničnom kalendaru ja sam u sred decembra rođena u jesen što nema nikakve veze sa realnošću jer malo koji rođendan pamtim a da nije bio snijeg ili da bar nisam morala nositi kompletnu zimsku opremu uključujući čak i rukavice. Kažem “čak i rukavice” zato što ne volim da ih nosim i veći dio zime provedem sa rukama u džepovima ili uvučenim u rukave od jakne, što posebno nervira moju mamu. Rukavice nosim samo kad je baš, baš hladno, a tako je obično 13. u decembru.

I onda onaj napiše pjesmu “Proljeće je 13. u decembru”?! Da, možda u Australiji, ali on nije bio u Australiji kad je pisao, ili bar nigdje u pjesmi ne spominje da je bio i da se pjesma odnosi na godišnje doba u Australiji. Mislim stvarno, ja ovdje više od 3 decenije kontam kako je nepravda da potpuno zimski datum pripada jeseni, a njemu proljeće?! Da, baš…

Da se vratim na zastoj u pisanju. Jedna od stvari za koje sam prepoznala da mi stvaraju blokadu je ta što sam počela misliti o onom što pišem, o tome kome je to važno, čemu služi, ko čita… Previše pitanja na koje baš i nemam odgovor, bar ne u ovom trenutku. I dok sam mislila o tome, puno sam čitala. Svo ono vrijeme u kojem bih inače pisala, meditirala, gledala u plafon, TV, igrala igricu, kuhala… ja sam čitala. Gutala knjige, zapravo, ne birajući pretjerano. U nekim sam uživala, neke su me učile, neke nasmijavale a uz pojedine sam i plakala.

I onda stanem i mislim o tome koliko je svako od tih ljudi koji su pisali mislio o tome šta će nekad neka Hana reći nakon čitanja tog što on ili ona piše? Čisto sumnjam da sam mu ja ili bilo ko od čitalaca pali na pamet. Prije će biti da je pisac pisao da bi iz sebe izbacio nešto što ga je mučilio ili nešto što nije moglo ostati više u njemu, ne misleći o tome ko će to i zašto čitati.

Priznajem, na ovaj način sam počela razmišljati onog momenta kad mi je brat rekao jedan Rumijev stih koji kaže (parafraziram) “Ni ptica kad pjeva ne misli o tome ko će je slušati” što znači da pjeva radi sebe i svog ćejfa. Mada realno znam i neke ptice koje bi trebale povesti računa o tome kako i zašto pjevaju ali to nije tema ove emisije.

I onda shvatim, nakon nekog vremena, da sam previše počela misliti o tome ko ovo čita i zašto i šta misli o svemu, a pogubila sebe i svoje uživanje u pisanju. A u samoj srži onog što ja mislim i osjećam o pisanju je upravo to – uživanje u procesu pisanja. I logično je da misleći o samom proizvodu ne mogu ni da ga napravim kako treba.

Možda se to desi nakon nekog vremena javnog djelovanja, jer je ovo što radim definitivno javno. Mogu da prepoznam slične simptome kod mnogih javnih poslova, jer manje više sve što počne kao nešto što radimo iz ljubavi može ostati dobro samo ako to i ostane tako. Ako pjevamo jer nam se pjeva ne misleći o tome ko će to slušati, odnosno ako pišemo jer nam se piše, onako kako se nama sviđa, ne misleći o tome ko će to čitati.

Tako sam nekako došla do zaključka da ne mislim više o vama koji ovo čitate, nego da pišem onako kako mi dođe i kako mi se sviđa i kad nešto “poželi da izađe” (ovo moram pod navodnike jer je totalno glupa i nakaradna konstrukcija ali mi apsolutno odgovara kao opis procesa mog pisanja). Pa ako se kome svidi dobro je, ako ne (a ja ću to vidjeti po broju posjeta i eventualnom gađanju paradajzom i jajima ako se gdje uživo sretnemo), nikom ništa. Možda bi bilo mojoj sujeti ili egu nešto, ali odlučih u nekom svom raspravljanju sa sobom (sa mnom a ne sobom kao prostorijom, čisto da napomenem) da oni svakako nemaju pravo glasa u ovom procesu jer su i doveli do toga da mislim o tome šta i kako pišem a to me dovelo do ove pauze. Ukratko – ne utiču pozitivno na mene pa neka se sklone sa puta i papira.

Nemam pojma o čemu i kako ću inače pisati ubuduće. Možda sama sebe potpuno iznenadim, a time vjerovatno i vas. Možda vi tu promjenu nećete ni osjetiti a možda ću postati neka potpuno drugačija. Možda sve to ima i veze sa godinama jer mi cure tridesete i laže ko god kaže da mu stalno povećavanje broja godina prija.

Kako god, čitamo se. Ili ne. Ja bar sad znam da ću pisati.


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

16 Comments

  1. CaraDara

    November 25, 2015 at 11:00 am

    Onaj!? Ne možeš Džonija zvati “onaj”! :D Neka si ti pročepila. Welcome back or not ;):*

    • Cyber Bosanka

      November 25, 2015 at 11:03 am

      Dirn’o mi u datum, kako ne mogu :D
      Hvala :)

      • Miloš

        November 25, 2015 at 11:32 am

        I ja sam upao u tu zamku da previše mislim šta će ko da kaže. To ubija inspiraciju i volju za pisanjem. Gledam da sve bude savršeno i po pravilu, to posebno umara. Pokušavam da se trgnem iz toga. :)

        • Cyber Bosanka

          November 25, 2015 at 11:40 am

          Nadam se da ćeš uspjeti, mene je to dokusurilo :))

  2. Negoslava

    November 25, 2015 at 11:46 am

    “manje više sve što počne kao nešto što radimo iz ljubavi može ostati dobro samo ako to i ostane tako”

    Budući da sam sigurna u to da ćeš i dalje pisati i da ćemo te i dalje čitati, ovu polurečenicu usvajam kao najvažniju poruku, naravno, za mene kao blogera koji je počeo da piše jedino zarad pisanja i nastavio iz ljubavi prema pisanju. I hvala ti na njoj.

    • Cyber Bosanka

      November 25, 2015 at 11:52 am

      Nema na čemu :) To je jedini način da svi budu zadovoljni.
      Čitamo se :)

  3. Aleksandra

    November 25, 2015 at 12:09 pm

    I ja sam imala takvu fazu, s tim da ta faza nema veze sa mojim blogom na kome ionako ne objavljujem tekstove često. Imala sam naviku, unazad dve godine da svako jutro čim ustanem napišem hiljadu reči. To mi je bilo super. Em terapija, em vežba pisanja, em ne moram da vodim računa o gramatici i slovnim greškama. Pa sam opet došla do tačke da sam stala sa pisanjem skroz. Tako mi je prijalo i sada kada sam sa pisanjem nastavila, jasno mi je da jeste bila faza. Preusmeravanje. U životu je sve u ciklusima, pa ni pisanje nije izuzetak. Treba samo poslušati te lične ritmove, bez straha, jer baš pauze mogu da bude period inkubacije nekog novog, zanimljivog semena koje će nići i doneti rod :)

    • Cyber Bosanka

      November 25, 2015 at 12:13 pm

      Jako mi se sviđa ovo “period inkubacije nekog novog, zanimljivog semena koje će nići i doneti rod”
      Nadam se da je tako. Nekako ne smijem da tvrdim sa sigurnošću da ne ureknem, ali mi je najbliže tome :)

  4. Дража

    November 25, 2015 at 12:15 pm

    I ja sam u istom bitu kao i ti…isto više ne pišem ništa, ali kod mene je odgovor na pitanje “Zašto?” jednostavan – NEMA SE VIŠE VREMENA. Previše obaveza se nagomilalo za besplatno dati sebe internet prostoru za dobrobit zajednice i edukacije :(
    Pisemo kad stignemo i ako stignemo i to je otprilike to.

    • Cyber Bosanka

      November 25, 2015 at 12:17 pm

      To je skroz ok razlog. Da je to kod mene u pitanju lako bih skontala, ovako mi je trebalo malo više :)

  5. Ivana

    November 25, 2015 at 12:48 pm

    Evo, upravo nevjerojatno. Prolazim sličnu fazu, pronašla sam se u svemu što je ovdje napisano. Zanimljivo je što sam ovu fazu primijetila u zadnjih mjesec i pol dana i kod još nekoliko blogera koje volim i redovno pratim – sve kao da je stalo :D i samo sam čekala tko će prvi objaviti ovakav post, tko će se prvi požaliti na ovu zanimljivu pojavu! I sama sam imala potrebu reći nešto o tome no nisam uspjela prevladati tu neku barijeru, nisam počela pisati, sve je ostalo u glavi… isto sam pomišljala na to kako sam se možda previše počela opterećivati onim što moji čitatelji misle (dobila par pohvala i odmah se uplašila da ću u budućnosti razočarati, heh :D, umjesto da sam nastavila neopterećeno uživati u tom iscjeljujućem procesu pisanja), no možda je stvarno do jeseni, možda nam u ovo vrijeme nekako prirodno dolazi da se malo zatvorimo u sebe, posvetimo onome što je u srcu i glavi onako u tišini, bez dijeljenja s drugima… i to je zdravo :) neka potraje koliko treba potrajati, ne treba forsirati… volim ovaj blog i ne smeta mi mala (pa ni malo veća) pauza – razumijem :)

    • Cyber Bosanka

      November 25, 2015 at 1:28 pm

      Valjda će sad krenuti :) Vjerujem da je ovo samo faza

  6. Saša

    November 25, 2015 at 3:16 pm

    Posle čitanja teksta i komentara primećujem da smo svi imali ovu fazu. I ja sam trenutno u toj fazi i došao sam do istog zaključka – da treba da pišemo ono što nam se sviđa, a da manje mislimo kako će ostali reagovati. Kad previše razmišljaš, gubiš prvobitni fokus i inspiraciju, pa krajnji rezultat nije kao ono što je zamišljeno. Najdraži tekstovi su mi upravo oni koje sam napisao i objavio “u dahu” i uglavnom je inspiracija dolazila za vreme šetnje ili pred spavanje. :)

    • Cyber Bosanka

      November 25, 2015 at 7:23 pm

      Neću reći da mi je drago, ali mi jeste lakše kad vidim da nisam jedina sa ovim mukama :)
      Nadam se da ćemo ih prevazići uspješno.

  7. Dejan

    November 28, 2015 at 11:03 pm

    Naučio sam da ponovo pronađem u sebi one stvari za koje se na tren uplašim da su nestale. Samo prepustivši se slobodi. Ona je osnova. Ali i izazov i verujem da svako mora da je otkrije na svoj način.

    Pozdrav Hana :9

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *