Autor: Hana Kazazović

Jutros sam čitala komentare koje mi pišete na svim mrežama i bukvalno se rasplakala koliko su svi divni. Kad sam krenula na put nisam imala nikakav plan za pisanje, nisam znala hoću li objaviti ijedan tekst ili ću sve skupiti pa kad se vratim. Ali nakon ovakvih reakcija zaista osjećam ogromnu zahvalnost zbog odluke da pišem odmah i još veću što to sve čitaju takvi ljudi.

Hvala vam svima ❤️ Ne stižem lično odgovoriti na svaki komentar pa zato ovako moram – uljepšavate mi ove dane dodatno ?

Juče smo prijepodne imali ofišl sastanke na kojima sam pričala na engleskom i dobila tako dobre reakcije da sad imam ono samopouzdanje koje mi je trebalo do sad u životu da to uopšte i probam. Znate da ja čitam i knjige na engleskom i dosta ga znam, ali sam se uvijek sklanjala u stranu kad je bila prilika da ga koristim jer me bilo strah. Nečeg, nemam pojma čega a nemam ni neko racionalno objašnjenje. Uglavnom, pričala i razumjeli me. Ako sam i zvučala kao kauboj niko mi se nije smijao ? tako da je ok. Jedino imam problem kad naletim na nekoga sa akcentom – tad blenem k’o tele i upotrijebim ruke i noge da se sporazumijemo, kao jutros u Starbucksu ?

Posebna je sreća što nam je u grupi Srki Puhalo, pa nam nikad nije dosadno. Dodje nam nešto kao dežurni zabavljač, a usput imamo i psihoanalizu ? Pošto ja slabo pamtim lokacije, snalazim se dobro samo ako imam tlocrt ispred sebe, šetamo sinoć do Bijele kuće i u povratku ja stalno zapitkujem jesmo li na dobrom putu. Kaže Srki meni “Da ja sve pišem napisao bih – Hana prolazi tri puta kroz istu ulicu i svaki put se oduševi kao da je u njoj prvi put” ?

Juče smo bili na Georgetown univerzitetu i to je kao iz filmova. Odmah smo zaključili kako je sigurno prava blagodat tamo studirati, a koliko sam za ono malo vremena vidjela studenti stvarno imaju odlične uslove.



Naučila sam puno toga o tome kako u stvari funkcioniše vlast u Americi. Mislim na zakone i provodjenje istih. Vlast na najvišem nivou, federalnom i vlast i zakoni u svakoj od država – u kakvom su odnosu i šta je čija nadležnost. Daleko od toga da je Amerika savršena (ništa na svijetu nije), ali mi se svidja to kako se kod njih zna ko šta uredjuje. Stalno sam razmišljala o tome šta je od njihove prakse primjenjivo kod nas, odnosno šta bismo mi mogli iskoristiti da poboljšamo stanje. I da, mogli bismo iskoristiti puno toga. Ali jedna stvar koja je bitna a koju ne znam kako iskorpirati i kako naučiti naše ljude je ta da smo bitni i važni i da imamo puno toga u svojim rukama.

Jer, ono na čemu veliki dio funkcionisanja Amerike leži jeste svijest ljudi o tome da su političari ti koje oni biraju i da će biti zamijenjeni ako svoj posao ne rade dobro. Znam, iz našeg ugla to stvarno zvuči kao bajka i utopija, ali razmišljam – kako bi bilo da probamo da im dajemo do znanja šta rade kako treba a šta ne, da koristimo sve naše mogućnosti – na izborima, kroz društvene mreže, blogove i sl. Jer da, imamo puno mogućnosti koje ne koristimo. Čak se vrlo često ponašamo kao da smo mi tu zbog službenika državnih a ne oni zbog nas.


Zvuči vam sigurno malo blesavo, znam, ali je naš veliki problem strah. Ljudi se boje reći ako se sa nečim ne slažu. Ljudi se kod nas boje biti drugačiji, jer da – odmah te gledaju kao da si pao sa Marsa, ako si bilo kako drugačiji.

A to je ono, da ne zaboravim, što mi se posebno svidja ovdje – cijela Amerika veliča različitost i to se ovdje smatra bogatstvom. Pitali smo zašto njihovih 50 država same uredjuju toliko zakona, od odredjivanja poreza do ostalog? I rekli su nam da je to zbog različitosti. Jer je njima prednost da države budu raznovrsne, da same odaberu hoće li razvijati socijalnu politiku, školstvo ili će gradjanima omogućiti da što više svijih para zadrže.


I to mi je super. Jer mi u BiH imamo toliko različitosti koje ja obožavam inače. I ja mislim da su super i da je to naše bogatstvo. Samo što eto, znate i sami da to nije stav većine ili i ako jeste, ne uspijevamo da ga artikulišemo kako treba.

Svakako tema za razmišljanje. Znam, ovaj tekst nije klasični turistički ali ni moja posjeta ovdje nije klasično turistička, a ja sam inače jao spužva pa upijam sve što vidim i analiziram i evo, dijelim i sa vama.

Što se tiče turističkog dijela, bili smo u hotelu Washington u kojem je sniman Kum ili dio Kuma ili nemam pojma, oprostite filmofili, ja sam to samo površno gledala ? Ali je pogled sa vrha super i gužva je u baru pa se nismo zadržali.


Vidjela sam u parku krijesnice, mada sam prvo mislila da mi se slošilo i da ki nešto svijetli pred očima ???

Totalno je blesav osjećaj šetati pored Bijele kuće, onako k’o što ja pored Bosne šetam u svom #hodajsamnom


I da, kad nadjem ovdje neko jelo a da u njega nisu nagurali luk, slaviću ? Ja prosto ne kontam što ovdje toliko vole te lukove ?


Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?