Danas je u Beogradu održana konferencija o političkim kampanjama na internetu. Pratila sam je na twitteru i premda sam kao neki malo iskusniji korisnik društvenih mreža i interneta moram reći da sam čula i naučila mnogo pametnih i korisnih stvari. Predavanje koje mi je bilo među najzanimljivijim jeste ono koje su održali Dragana Djermanović i Marko Rakar.

Govorilo se o dosadašnjoj praksi u korištenju interneta u političkim kampanjama. U principu se ta priča uglavnom svodi na kritiku, odnosno na primjere kako ne treba raditi. Jedan od svjetlijih primjera jeste kampanja Ive Josipovića, s tim što je i tu nakon izbora nastupio tajac.

Generalni zaključak jeste da na prostorima bivše države internet tek postaje medij koji politika koristi i prepoznaje kao važan. Međutim, čak i oni koji ga koriste još uvijek teško shvataju njegovu pravu suštinu a samim tim i moć. Kada odluče da ga koriste onda se češće ponašaju kao da su zakupili oglasni prostor u novinama ili na TV-u. Rijetko komuniciraju te time prave više štete nego koristi čak i kad su prisutni. Mada, lično mislim da je takav njihov odnos u stvari odraz njih samih a ne rezultat nepoznavanja pravila komuniciranja putem interneta. Da su oni inače osobe koje slušaju druge i drže do njihovog mišljenja uopšte im ne bi bio problem da se upuste u komuniciranje sa potencijalnim biračima.

Umjesto toga oni nas češće posmatraju kao nužno zlo ili sredstvo za postizanje svog cilja – ugodne pozicije i visoke plate. Ko smo mi da još komuniciraju sa nama?!

Gdje je Bosna i Hercegovina u svemu tome? Po nekoj mojoj procjeni Hrvatska je nekih 100 godina ispred nas. Njihovi političari koriste internet, na predsjedničkim izborima su imali svoje web stranice, naloge na društvenim mrežama koje su manje – više uspješno koristili. Ne znam ima li kakve veze ali predsjednik Josipović spada u one koji su to sve odradili na možda najbolji način. Uglavnom, kod njih se nešto dešava. U Srbiji takođe ima pomaka naprijed. Pišu se blogovi, čak neke partije/stranke imaju naloge na društvenim mrežama, dobacili su i do twittera. Srbija je, opet po mojoj subjektivnoj procjeni, nekih 50 godina ispred nas.

Bosna i Hercegovina ima u oktobru jedne od svojih najvažnijih izbora. Država koja liči na sve prije nego na to kako se zove odlučuje o tome šta će se sa njom desiti. Nemam podatke ali mislim da mi u BiH imamo puno više političara nego i Hrvatska i Srbija. Kod nas je bar pola stanovnika u nekoj stranci, na nekoj listi. Internet koristimo, negdje sam pročitala da 30% stanovnika ima pristup internetu. Doduše, bilo je podataka da je toliko i nepismenih. Ipak, ne treba isključiti činjenicu da je u BiH posljednje prebrojavanje stanovništva izvršeno daleke 1991. godine, a od tada se desilo mnogo toga. Kako rekoh, niti znamo koliko nas ima, ni gdje smo, ni koliko nas koristi internet, ni koliko nas zna napisati svoje ime i prezime a koliko umočiti prst u tintu.

U takvoj Bosni i Hercegovini me na smijeh tjera pomisao da se političari uključe u trendove i počnu koristiti internet u svojim kampanjama. Redovno se srećem sa stranačkim profilima na Facebooku – čak sam se u jednom svom postu već dotakla toga. U BiH sam do sada srela dva bloga koja pišu političari. Jedan je Željko Komšić za kojeg se nadam da češće obavlja svoje predsjedničke dužnosti nego što piše postove, a drugi je jedan drugi političar kojem sam zaboravila i ime i adresu bloga.

Pripreme pred ove oktobarske izbore se ogledaju u povećanom broju otvorenih profila i grupa na Facebooku. Naša stranka ima fan stranicu Change in 2010? Imagine that… NS koja trenutno ima 4232 fana. U početku sam je često pratila ali je počela da me zamara jer najčešće objavljuje šta je gdje objavljeno o stranci, kad je ko nastupio negdje i slično. Možda je do mene ali nisam srela neke pozitivne i korisne primjere korištenja interneta među BiH političarima.

A i dalje mislim da bi neko ko na kvalitetan način pristupi ovom mediju uspio pokrenuti ogromnu masu glasača koji uporno ostaju kod kuće i ne izlaze na izbore. Ti ljudi imaju svoje razloge zbog kojih ignorišu izbore a stranke se slomiše da “pogode” zbog čega. Umjesto tog pogađanja još uvijek nikom nije palo na pamet da ih možda pita, da im priđe “face to face” i da razgovara sa njima. Znam da bi tako saznali mnogo toga korisnog.

Naravno, korisnog pod uslovom da imaju za cilj popraviti i unaprijediti nešto, a ne samo sebe instalirati na neko super plaćeno mjesto. Međutim, kako je najčešće baš to njihov cilj mi ćemo još dugo ostati 100 godina iza svih, u tamnom vilajetu zvanom Bosna i Hercegovina.