Autor: Hana Kazazović

Čini li se vama da vrijeme prolazi previše brzo?

Ima ona jedna tačka, ali mi nije uspjelo da tačno odredim kad je, u kojoj vrijeme počinje teći prebrzo. Znate ono, dok ste mladi pa vam sve nešto sporo i daleko, ljudi od 30 vam se čine toliko starim da sumnjate kako ćete ikad imati toliko godina i uglavnom mislite kako ćete živjeti vječno i imati vremena za sve što poželite u životu.

I onda ima taj momenat, mogla bih ga nazvati kulminacijom, ali mi se iz moje perspektive više čini kao vrh tobogana do kojeg se penjete uz milion stepenica pri tome gurajući veliku kamenčinu… Taj momenat nakon kojeg krenete nizbrdo, kao niz tobogan, jer vam se godine nakon njega tako brzo izmiču i dok se spuštate čak ne uspijevate vidjeti ni pored čega prolazite.

Kraj je, naravno, u rupi. A gdje drugo? I nema dodatne vožnje. Osim ako vjerujete u reinkarnaciju.

Ove godine punim 40 ali sam već krenula niz tobogan, mada nisam uspjela precizirati kad sam tačno bila na vrhu.

Znam, puno je ljepše i izazovnije život zamišljati kao igricu, sa svim onim prelascima na veće nivoe. Imala sam i ja takve periode, dok nisam pogledala oko sebe i vidjela kako mi sve oko mene prebrzo prolazi. Taman zinem da kažem „Aaaa, vidi ovo, hoću i ja…!“ a već sam proletjela pored toga.

Otkud mi ovakva slika života, odnosno šta me do nje dovelo?

Ja oduvijek imam neke idole i ljude koji me oduševe, koji me inspirišu i kojima se divim. Od kako sam bila mala gledala sam u takve likove, zamišljala i trudila se da naučim od njih neke stvari, da bih sebe unaprijedila i sama bila bolja.

I već neko vrijeme kad sretnem tako neku osobu koja me oduševi, toliko da krenem čitati sve što je napisala, izučavati sve što je uradila i usvajati savjete koje na primjer prenosi, govoreći sebi „E, ovo mi je super, ovo ću i ja probati napraviti – uraditi“, šta god, pogledam koliko godina ima i vidim da je 10 najmanje mlađa od mene.

Sljedeća rečenica nakon takvog saznanja mi je obično:

„A kad, Hana, jebemmu! Kad?“

Jer idem niz tobogan, shvatate? A i ovo moderno vrijeme pa svi izgledaju zrelo čak i sa 25 na primjer. Onako zrelo kako ja sama sebi nisam nikad izgledala, a možda nikad i neću.

Jer sam pored svoje zrelosti izgleda proletjela negdje na onom toboganu, ili sam je previdjela gurajući onaj kamen.

A možda sam je i vidjela ali mi se uopšte nije svidjela pa nisam smatrala bitnim da je pokupim sa sobom.

Prije par dana hodam trotoarom iza grupe tinejdžera i pošto ih je puno ni ne pokušavam da ih obiđem. Jedan od njih me ugleda i govori drugu:

– Hej, skloni se da žena prođe!

A drug se okrenu, pogleda me i sklanjajući se prokomentarisa

– A ja ti žene, gdje ovo žena…

Ja sam izabrala da to shvatim kao kompliment, u fazonu ‘mlađa sam od onog kako u stvari izgledaju žene’. Mislim, tako mi je bilo najbezbolnije da ovo propustim kroz sebe :D

Ali sam isto tako prije nekog vremena odustala od toga da osobe mlađe od sebe ispravljam kad me persiraju. Jer to kako ja vidim sebe i kako oni mene vide teško možemo pomiriti. I djecu samo stavljam u nezgodnu situaciju kad im uporno ponavljam da me ne persiraju jer se tako osjećam starije nego što jesam, a onda se sjetim sebe sa nekih 16 kad su mi ljudi sa 30 djelovali kao metuzalemi, da prostite.

I shvatim samo da je karma zapamtila sve to i da mi sad ispostavlja račun. Koji moram prihvatiti i platiti s osmjehom :D

Nemam problem sa godinama i ne mislim da one određuju bilo šta u životu – ni šta smiješ i trebaš, a ni šta možeš raditi.

Ali ću rado saslušati svaki savjet, ako ga imate, za sporiju vožnju na toboganu :))

Malo mi ovo prebrzo.