Ako nekada odem iz Zenice otići ću na neko široko i prostrano mjesto. U svojoj mašti uvijek vidim pogled na more pa mislim da bi to mjesto moglo biti negdje na moru, a zna se desiti da vidim i ravnicu, bez brda, pa kontam da bi i neki ravničarski predio mogao biti pogodan. Nekad sebe zamišljam u nekom malom mjestu, sa vrlo malo kuća, u kojem se svi znaju. A nekad opet maštam o velikom gradu u kojem vrije život. Nisam još načisto koja mi verzija više odgovara.
Ali ono što znam je da bi odlazak bio trajan, bez okretanja i bez povratka. Promišljan godinama, uzrokovan milionima razočarenja, neuspjeha, pokušaja i poraza.

U proteklom periodu se desilo nekoliko važnih stvari i promjena u mom životu. Ona najvažnija promjena je to da više nisam vlasnica prodavnice “Džungla” i nisam više trgovac. Da ne bude zabune, prodavnica i dalje postoji, nastavila je sa radom, sa istim asortimanom i novim vlasnikom. Ja sam se predala nakon 5 i po godina borbi, pokušaja i gubljenja bitki. A onda mi je ponestalo snage, brojke su radile protiv mene i opominjale me. Razišle smo se mirno i bez mnogo emocija. I sada kada prođem pored nje uopšte nemam osjećaj da je to mjesto u koje sam utkala svu svoju energiju, maštu, znanje i sposobnosti zadnjih 5 godina. Uzalud, valjda zato i nemam taj osjećaj povezanosti.

Kad mislim o svemu tome što sam ostavila iza sebe ne mogu a da mi pred očima ne iskaču riječi “PORAZ” i “NAUSPJEH”. Koliko god ja kukala na državu, okruženje, ljude i sve ostalo, uvijek na prvo mjesto za krivnju stavljam samo sebe. Ja sam ta koja nije znala, mogla, našla način. Nije mi niko drugi kriv i uopšte se ne osjećam bolje zbog toga. I zato sam i napisala neki dan ovaj tvit:

Ako nekad i odem iz Zenice biće to samo zbog toga što ova sredina i ovo okruženje jako negativno djeluju na moju psihu. “Ubila me u pojam” znači da više ne vjerujem u sebe i da imam tako nizak nivo samopouzdanja da se ne usuđujem ništa ni pokušati. Toliko ideja mi se nekad vrti po glavi, a sve rjeđe ih čak izgovaram. Nekad sam znala zapisati, napisati, poslati upit, pričati. I vremenom, kad na 90% svega ne dobiješ čak ni potvrdu da te neko čuo, a na ono 10% te čuje ali ništa od svega ne uspije, posustaneš. I počneš sumnjati u te ideje, pa u sebe. Kontaš vremenom da je to sve bezveze, a onda opet vidiš da na drugim mjestima stvari gore od svega toga prolaze i ljudi padaju na glavu od oduševljenja…

Treba misliti pozitivno, znam. I trudim se. Samo ne mogu da izbijem sebi taj osjećaj pogubljenosti u ovom svijetu. Ne mogu da smanjim ni taj osjećaj da sve nekako radim pogrešno. Ili osjećaj da je nemoguće uspjeti sa ovim mojim moralnim i drugim stavovima od kojih sam inače napravljena.

A uspjeh mi zaista ne predstavlja ništa veliko u materijalnom smislu.

Možda je i dobro što ću cca 60 sati biti bez laptopa koji mora na pokušaj oživljavanja i vraćanja u život. Možda u tom periodu dođem bar na nulu sa vjerom u sebe.

P.S. Uvijek kažem ako odem iz Zenice zato što bih odavdje otišla samo van BiH. Zašto? Mislim da je jasno, ali onima koji ne znaju da pojasnim – jedno sranje ne bih mijenjala identičnim drugim. A u BiH je sve isto sranje, da prostite…