CB 16: O zemljotresu i mačkama, grmljavini i olujama, mjuziklima, “Ljetu u biblioteci” i knjigama

Autorica: Hana Kazazović

Stojim juče na balkonu i gledam kako se sprema oluja, sedamdeset četvrta po redu ovog ljeta. Nadvili se crni oblaci iznad Smetova, kao da je neko sivu boju istresao nad nama. U tom času lupnu nešto po limu na garažama. Dvadesetak sekundi tišina, pa opet isti zvuk, kao da neko iz zgrade baca kamenčiće. Zapiljim se pokušavajući shvatiti šta lupka i ugledam grumen leda veličine lješnjaka. Zbuni me to jer obično grad padne odjednom u većim količinama, a sad gledam kako nas odozgo gađa u razmacima od 20-30 sekundi. Ili možda neko gore nosi prepunu korpu leda iz koje mu ispada poneki grumen dok korača?

Sijevnu munja i sekundu nakon nje začuh grmljavinu. Pokušah skontati koliko je daleko grom ako je razmak između munje i zvuka 1 sekund. Oko 300 metara, kažu mi oni što lekciju o brzini zvuka nisu zaboravili. Blizu, baš blizu, mislim u sebi gledajući kako komšije umotavaju automobile u dekice da ih zaštite od leda.

Laki i Frki, dva starija mačora uštekani na ormaru i ispod stola nakon prve grmljavine. Prco, mačak-tinejdžer sa mnom posmatra kišu. Ne boji se ni grmljavine ni kiše. Čak uživa dok ga voda pršće što je u suštini dobro, osim u situacijama kad kao vaspitnu metodu pokušavam upotrijebiti prskalicu, a on umjesto da od nje bježi uživa. Garant konta “Kako je ovo dobro, napravim belaj i još me nagradi za to!” Doduše, svakako sam neopisiv autoritet u vaspitanju mačaka, odnosno dobro su njih trojica vaspitali mene – sve ih slušam bez pogovora.


Biblioteka u Zenici napravila odličan skup aktivnosti pod nazivom “Ljeto u biblioteci”. U sklopu toga je bilo dosta radionica i predavanja i čak sam i ja išla na dva, a kukala što na treće koje me zanimalo nisam uspjela stići zbog obaveza. Ta dva koja sam posjetila su predavanje Nine Kasupovića na temu biznisa, a drugo je druženje sa Selvedinom Avdićem i razgovori na temu čitanja.

Bilo je stvarno odlično jer su se okupili ljudi koji vole čitanje i koji su rado razgovarali o tome, a Sefke je vodio priču i usput preporučio zanimljive knjige. Dodala sam ih na spisak želja i sad zajedno sa knjigama koje imam spremne razmišljam kako mi treba godišnji ili bar polugodišnji odmor da to sve pročitam. Mislim, godišnji bi trebao da traje u skladu sa nazivom – godinu dana, je li tako? Ali eto, ako ne može godinu, meni bi i pola bilo dovoljno.


E sad, moram vam ispričati kako sam shvatila da sam paničar. Krenem na spavanje i sjednem na wc šolju. U tom momentu se zatrese zemlja i ja skočim da se obučem, jer kud ću bježati neobučena. Napravim korak, stanem i kontam “Šta sad?!” Zemljotres od par sekundi mi je sav strah utjerao u noge, tako da sam shvatila kako od bježanja i nije moglo biti ništa.

Poslije mislim kako imamo 3 mačora koja ne bih mogla ostaviti da je trebalo bježati. Eh, al’ hajde njih trojicu spakuj na brzinu i to nakon što su se i oni prepali. U normalnim uslovima mi treba puno vještina da ih spremim u transporter. Prcu možda i uhvatim ako je normalan, ali ako krene bježati znamo i 10 krugova po stanu obletiti da bi ga stigli. Laki bi možda bio manji izazov, osim ako se ne prepadne i pobjegne na regal. U tom slučaju nema šanse do njega stići.

Frki je nakon zadnje ture injekcija transporter identifikovao kao najmržeg neprijatelja i čim ga ugleda bježi na ormar, a ako ga i uhvatim nogama ga moram gurati u njega. Bar je tako bilo zadnja 2 puta. Eto koliko je trajalo da sve opišem, a kamoli da to i napravim. Za to vrijeme je zgrada mogla biti i srušena a ja i dalje iz mjesta pomakla nisam. Nadam se da me neće zadesiti neka potreba za bježanijom, jedino to mogu reći :D


I da, još mi je jedna stvar pala na pamet. Znate li vi šta biste ponijeli u situaciji da morate brzo napustiti stan ili kuću? Koje dokumente i znate li gdje su vam tačno, odnosno da li biste sve to mogli u par minuta pokupiti i krenuti? Mislim, ako nemate ovako mačke i druge otežavajuće okolnosti poput mene? Nešto kontam da ne bi bilo loše imati neki plan u glavi, organizaciju u slučaju nužde. Daleko od toga da vam predlažem sad da organizujete vježbu u krugu porodice.

Meni je zdravstvena knjižica uvijek u torbi, lična takođe, a pasoš mi je svakako istekao. Da, da, znam i ja da je potpuno suludo u ovakvoj državi i to pred izbore biti bez pasoša i da, plan mi je da to čim prije poganjam. Lijena sam za stajanje u redovima, to mi je jedino opravdanje i znam da je glupo.


Šta sam čitala – slušala – gledala

Nisu ovo klasične preporuke, nego ću pobrojati čime sam se ja zanimala, a možda to nekog od vas inspiriše. Bar tako kod mene bude – obično uhvatim za knjigu koju sam čula da je neko spomenuo ili film koji je neko uhvalio :)

Šta čitam? Sad sam u fazi Momo Kapor i pročitala sam “Unu”, a trenutno su na repertoaru “Beleške jedne Ane”. Prije toga sam pročitala “Ministarstvo boli” Dubravke Ugrešić i dopala mi se. I sigurno bi se dopala svima koji su sa ovih prostora otišli u neke strane zemlje i morali krenuti ponovo graditi živote tamo, pa je preporučujem.

Nešto mislim kako sam potpuno van trendova i stalno čeprkam bar nekoliko decenija unazad. I ne znam koliko je to dobro ili loše, odnosno nije ni bitno jer svakako sve to što radim nekako spontano vuče jedno drugo i čak i kad se trudim oduprijeti ne uspijevam.


Ono čime sam se bavila u proteklom periodu su mjuzikli. Ne znam šta je ušlo u mene, ali potpuno sam se navukla na crtane i mjuzikle i to je jedino što me baš razonodi i zabavlja. U svemu tome sam krenula da odgledam sve one stare mjuzikle koje sam možda i gledala kao dijete, ali se ne sjećam. I pogledah Briljantin neki dan. Ljudi moji, nemojte me napasti sada, ali je meni to iz ove perspektive bila komedija :D Onaj Travoltin hod lokalnog mangupa i bijele čarape i češalj u zadnjem džepu – vrištala sam od smijeha. Mislim da se Damir naljutio čak na mene koliko sam se smijala jer on taj isti Briljantin zna napamet i gledao ga je čini mi se 19 puta, ali šta ću kad je sad to sve nekako staromodno, posebno ako nemaš emotivnu vezu sa filmom i gledaš ga prvi put sad 2018. Ali ne odustajem – narednih dana gledam “Kosu” i “Groznicu subotnje večeri”.


Razmišljam neki dan o tome kako bi se danas u eri online života i društvenih mreža ponašali ljudi poput Zuke Džumhura. I ne mogu da procijenim da li bi na primjer Zuko imao profile na društvenim mrežama i Facebook stranicu ili bi pisao knjige i kolumne i crtao karikature.

Odnosno – prijepodne mislim kako uopšte ne moraš biti na sve strane prisutan jer će kvalitet biti prepoznat i ljudi će te pronaći makar samo pisao na jednom mjestu. A poslijepodne kontam kako je luksuz odbaciti sve prednosti današnjice i biti na primjer samo na blogu ili u novinama. Ako uskoro najavim kako me možete čitati samo na ovoj adresi, znači da je prijepodne pobijedilo i da je prevladalo mišljenje kako će u stvari onaj ko treba nešto vidjeti to isto i naći ma gdje da je napisano :)


 — — 

2 comments

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X