CB 17: O Šta bih voljela raditi u životu i u kakvom videu bih voljela biti zvijezda

Autorica: Hana Kazazović

Od jutros mi iskoče dva videa u kojima plešu neki bitni ljudi na funkcijama. Jedan je Bush, bivši predsjednik Amerike, a druga je valjda premijerka nečeg, nemam pojma. I znate kako to izgleda, u oba slučaja je čini mi se u pitanju Afrika, a oni u genetski kod imaju utkan ritam, a ovo dvoje antitalenata skakuću i suze me oblile od smijeha.

I onda mi kroz glavu prođe ovo – da mi je da nekad u životu mene tako snimi neko dok se provaljujem antitalentovano plesom a mene baš briga što veze nemam, nego mi je dobro. Jer to je, dragi moji, suština. Da pobijediš svoj strah od toga da ti se neko smije, i da umjesto toga staneš i svjesno kažeš “Ma hajde da malo nasmijem ljude, a i da mi bude dobro!”

Ako me vidite negdje da plešem (pardon, pokušavam), snimajte slobodno. Pojava takvog videa u online svijetu će značiti da sam pobijedila u glavi svoje strahove i ustezanja i da sam u praksu provela onu odluku da se zabavljam :)

Jer, rekoh bratu neki dan – mene od malena prati to da sam pametna, ozbiljna, odgovorna i još sijaset tih nekih dosadnih epiteta koji su dobri i nemam problem sa njima nego eto, ne znam da se zabavljam. Sa skoro 42 ja tako stanem pa razmišljam kako se to radi? I jutros skontah da mi je ovo kao vrh brijega, onog na koji ne znam hoću li se popeti, ali bih voljela, eto :))

Moja odluka da pišem sedmično se pretvorila u dvosedmično izdanje. Ne namjerno, nego se prosto desi da vam nemam šta puno reći, a posebno ne pametno (a ni zabavno), i onda ostavim to za iduću sedmicu jer sam prva ja ta koja drugima kaže “Ne mora se uvijek ni pričati, a ni pisati”. Kvalitet u odnosu na kvantitet, je li tako?



Bila sam prošli vikend u Šamcu. Imam ja taj običaj da želim vidjeti i upoznati manja mjesta, ona koja baš i nisu toliko popularna među turistima. Pa tako kažem prijatelju “Znaš li nekog da je išao u Šamac nekad, onako?” Kaže on “Znam, ja sam išao”. I izbije mi argument jer je njegov profesor bio iz Šamca i vodio ih na ekskurziju. Ali eto, osim njegovog razreda, nije baš da turisti izaberu Šamac umjesto Mostara ili nekog drugog grada. I zato sam ja otišla i bilo mi super.

I ako biste me pitali šta bih voljela raditi u životu, to je putovati i obilaziti ovako manja mjesta i pisati reportaže iz njih. A spremam i knjigu o tim mojim putovanjcima jer je ovo bio 27. grad koji sam obišla u BiH od prošlog aprila, a puno toga nisam napisala nigdje.

Pa eto, ako ima neko ko u tome pronalazi nešto zanimljivo, možda čak da bude sponzor takvih reportaža, slobodno neka mi se javi :) Ja od ovog projekta imam još obići Višegrad, Cazin i Sanski Most i onda se zaustavljam dok ne nađem način da finansiram neko sljedeće putovanjce.

Uglavnom, iz Šamca imam 3 teksta, reportažu i 2 razgovora. Stevan je mlada snaga, dečko koji ima potencijal da mijenja budućnost. A Nikša je neko ko u slobodno vrijeme istražuje istoriju svog grada i iz hobija je napisao i objavio monografiju Šamca. Kažem hobija jer ga nije niko angažovao niti platio za to, ali je sam rad prevazišao razmjere hobija obzirom da monografija ima 650 stranica, odnosno drugo izdanje koje je u štampi će imati 800. 

Šamac – gradić na dvije rijeke, tamo gdje Bosna ljubi Savu

Stevan Josipović: ASuBiH me nije promijenio, nego mi je dozvolio da budem ono što jesam

Nikša Nezirović – hobi mu je istorija, a iz ljubavi prema svom gradu je napisao monografiju Šamca



Šta sam čitala – slušala – gledala

Čitala sam dvije knjige Mome Kapora – “Una” i “Beleške jedne Ane”. I moram vam reći da su me dobrano protresle i lupile po glavi. Naime, Momo ih je napisao prije 40-ak godina, posebno Anu koja je objavljena prvi put 1971. mislim. Ali je sadržaj takav da sam ja mislila kako je pisao juče. I ne znam hoću li uspjeti ispisati možda neki osvrt na to posebno, ali je poenta da se malo toga promijenilo osim tehnologije i okruženja u kojem živimo. Isti su ostali ljudi i to mi je toliko šokantno da svima pričam o tome. Kad on na primjer spominje kako se sluša loša muzika, svi neke narodnjake a klasika je na nivou da se pijanistima mora gasiti svjetlo kako ne bi vidjeli koliko malo publike ima – ja u stvari takve kritike čitam svaki dan. Ili kad piše o telefonima koje su ljudi dobili, fiksnim, pa se svi otimaju da zovu, a posebno im je fora da na zabavama nazovu nekoga i okrenu slušalicu da i taj neko čuje kako se dobro zabavljamo. A ja čitam i vidim društvene mreže i live snimke i prenose sa koncerata i žurki. I kontam kako je sve isto, samo tehnologija nije. 

Gledala sam i film “The Big Sick” koji bih vam preporučila, ako želite da se opustite i odmorite. Na kraju skontah da je snimljen po istinitom događaju pa mi još simpatičniji. Simpatična priča o ljubavi, nimalo naivna i skroz zabavna.



Razmišljam ovih dana kako odraslost ima i svoje dobre strane – gledam sveske i knjige i pripreme za školu i nemam onu nervozu u stomaku koju sam imala dok sam išla i ja. Brate, ne volim septembar zato što najvaljuje jesen i sav je melanholičan i gasi se priroda i meni to sve tužno, uvijek. Ali ga malo lakše podnosim od kako ne idem u školu, jer je to bila dupla tuga za mene, čak iako sam bila štreber i sve obaveze izvršavala uredno. Uglavnom, ako odraslost ima jedan plus onda je to taj :)


 — — 

One comment

  1. Kraj teksta je zaista istinit, sva sam se naježila. Živa je istina da se malo toga promenilo, ostali smo isti samo nas je tehnologija unapredila, razmišljanja i ljudi u biti su potpuno isti.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X