Central park, povratak kući i sumiranje utisaka – finale Amerika

Autor: Hana Kazazović

Nemam osjećaj da sam negdje bila, djeluje kao san dok gledam fotografije i listam slike i doživljaje u glavi…

A opet, kao da se sve promijenilo. Kao da sam 8. jula izašla iz svog sigurnog kalupa koji sam sama krojila i sad u njega više ne stanem. Nije da me žulja ili mi je mali, nego prosto – sve se promijenilo. Sve je isto, ali ja sve gledam nekim drugim očima ili vidim drugačije.

Možda se to zove ‘širenje vidika’. I očito je da vidici nisu elastični – kad ih jednom proširiš, neće se skupiti nazad na istu mjeru. Na tebi je da ih tako proširene popuniš, odnosno da sebe i svoj život sad prilagodiš njima.

Mislim da je preda mnom jedan veliki izazov.

Posljednju polovinu dana u New Yorku smo proveli u Central Parku. Vjerovatno smo uspjeli vidjeti samo neki njegov malecki dio, jer bi za obilazak cijelog parka trebao bar mjesec. I da sam imala taj mjesec rado bih ga tamo provela zato što je stvarno bajkovit i divan i kao što moj brat reče, sve one zgrade na slikama djeluju kao foto tapeta, prosto nevjerovatno izgledaju zajedno.

Central Park koji sam obožavala i bila zaljubljena u njega na neviđeno zbog svih filmova i serija u kojima se pojavljuje. Prelijepa priroda usred fantastičnog grada. I u njemu onolikom je takođe zabranjeno pušenje i kazne su velike i ako postoji raj, ja ga nekako baš tako zamišljam, sa svim onim šetačima, trkačima i vlasnicima pasa koji bezbrižno šetaju i trče.

Ta posjeta nam je došla kao desert na kraju putovanja i zaista sam beskrajno zahvalna na prilici da sve ovo doživim.

Put kući je protekao ok. Noćni let pa smo vidjeli i zalazak sunca iza oblaka, pa onda neka 2 sata kasnije i izlazak. I prizor je fantastičan. Još jedno iskustvo i slika koju ću pamtiti. Pa onda čekanje u kišnom Minhenu na let za Sarajevo, te konačno povratak kući i susret sa onima koje voliš i koji su falili svih tih 21 dan.

Kad smo pričali među sobom i kad god bi nas neko pitao jesmo li poželili da idemo kući, skoro kao po dogovoru smo odgovarali da smo poželili svoje, a kuća manje-više. Znaš da se vraćaš u poznato, u obaveze i u sve ono što čini život pa ti se i ne žuri.

Ja sam juče hakovala džet leg, nisam htjela spavati sve do 10 naveče, pa sam tako sastavila čitavih 32 sata bez spavanja (jer ko uspije spavati u avionu svaka čast, ja k’o da na fakirskom sjedalu budem i ne umijem), ali mi je to pomoglo da se danas osjećam normalno i ne osjetim tumbanje vremenskih zona. Zato mi je susret na primjer sa računarom bio čudan – velike tipke i pisanje sa dvije ruke – woooooow :D

Ili činjenica da moram smisliti šta ću jesti da bih nabavila namirnice pa ih onda skuhala?! A nisam to radila 21 dan i potpuno sam zaboravila da je i to sastavni dio života :D Da, sigurno se to odrazilo i na moju liniju, međutim vagu zaobilazim i ne želim da znam za nju bar mjesec dana.

Ili susret sa suđem i pranjem?! Cirkus :D

Ovo je u stvari moj prvi odmor u životu u kojem sam totalno mogla da se isključim od svega i da ne mislim ni na šta i čak gledano i iz tog ugla potpuno je jedno nevjerovatno iskustvo.

Ali je u suštini po pitanju svega nevjerovatno iskustvo i trebaće mi vremena da se presaberem, složim sve u glavi i u srcu i pronađem način da vidim šta je SveMir meni u stvari ovim poručio. Mislim, primila sam od njega ne poruku nego dugački dopis, ali je malo šifrovan i treba mi malo vremena da ga odgonetnem ;)

Prije nego završim ovu seriju tekstova o putovanju u Ameriku, moram da se zahvalim svim ljudima koji su mi ovo omogućili. Na prvom mjestu je to Američka ambasada u Bosni i Hercegovini koja me prepoznala i pozvala. Ne znam da nabrojim sve ljude koji su radili na kreiranju programa i koji su ga napravili takvog da ne mogu da mu nađem manu čak i kad bih se trudila, zato hvala svima.

Posebno hvala divnim gospođama, Meliti i Ljubi koje su nam te 3 sedmice bile oslonac, podrška i kormilari putovanja i koje su pomogle da se niti jedne sekunde ne osjećamo neugodno ili zabrinuto ili ne znam ni ja šta. Stvarno je velika čast i sreća imati priliku upoznati takve ljude i znam da svo četvoro dijelimo mišljenje. Dobre vile putovanja, to su nam one bile.

Veliku zahvalnost imam i za moja 3 suputnika i sudruga i smijem se SveMiru što umiksa najnevjerovatnije stvari i dâ ti priliku da stalno upoznaješ sebe dok upoznaješ svijet i ljude u njemu. Srkija sam jedinog znala prije putovanja, radimo u istoj firmi, Martu sam prije upoznavanja voljela kroz njeno pisanje, ali su mi u suštini svo troje bili nepoznanica prije ovog. Jer, ljude u suštini upoznaš tek kad provedeš dosta vremena sa njima i to u najrazličitijim situacijama – dok hodaš pored Misisipija, dok letiš preko okeana i kočiš pri slijetanju, dok neka nova iskustva dijeliš sa ljudima kojima su isto tako ‘prvoputna’.

I sretna sam što su to bili njih troje jer smo bili totalno različit a opet tako sličan miks i što smo dijeleći iskustva i ovo putovanje imali priliku učiti i o sebi dok upoznajemo jedni druge.

Moram zahvaliti svima onima koji su ostali da bismo mi mogli otići – kako to lijepo kaže Marta. Oni koji su držali sve ono što smo ostavili kod kuće, da nas zatekne kako treba i u redu i da mogu 3 sedmice uživati ne brinući se šta se dešava kod kuće. U mom slučaju su to muž, mama, tata i brat, te Prime ekipa, na čelu sa šefom Draganom, šeficom Dobrilom i Verom, koji su sigurno najviše tereta podnijeli da bih ja mogla sve ovo doživjeti.

Na kraju moram zahvaliti svima koji su čitali moje tekstove, javljali mi se, pisali komentare i svoje utiske i davali mi do znanja da sve to što pišem neko želi i čitati. Time ste i meni davali vjetar u leđa i volju da tipkam na telefonu i tako i sebi otipkam uspomene koje će ostati. Hvala vam do neba, gore iznad oblaka :)

I za kraj, prvo meni najdraža fotka sa putovanja, a onda i ostale iz tog zadnjeg dana.

Hvala, SveMire ❤️
Svitanje iznad Atlantika i iznad oblaka :)

Brooklyn, Kip slobode, plovidba Hudsonom – 21. dan Amerika
Broadway, Fantom u operi i najbolji od svih – 20. dan Amerika
New York, New York… – 19. dan Amerika
Muzej Andy Warhola i 2 stvari na koje se ne mogu navići u Americi – 18. dan
Koja 3 naša filma ima Carnegie biblioteka u Pittsburghu – 17. dan Amerika
Utisci i fotke nakon turističke ture Pittsburghom – 16. dan Amerika
Dolazak u Pittsburgh i kako je 8+5=16 | Amerika 14. i 15. dan
Bajkoviti način vladanja u Oregonu, posjeta Salemu i ostala dešavanja – 13. dan Amerika
Vrt ruža, ručak iz food cartsa, The Oregonian, šoping i moje najveće iskušenje – 12. dan Amerika
Portland, nova vremenska razlika i ponovo drugačija Amerika – 11. dan
Posjeta muzeju bluza, večera u divnoj američkoj porodici – 10. dan Amerika
Restoran Grbić u St. Louisu, divna priča o uspjehu naših ljudi i još neki utisci – Amerika 9. dan
Prva baseball utakmica u životu, goli biciklisti i krstarenje Mississippijem – Amerika 8. dan
Na obali rijeke Mississippi- Amerika 7. dan
St. Louis, potpuno drugačija Amerika – šesti dan
Amerika 5. dan i posljednji u Washington DC
Šta ću kad sam ‘lakooduševljiva’ – Amerika 4. dan
Zašto se ja u jednoj ulici oduševim po 3 puta – Amerika 3. dan
Mjesta za koja nisam mislila da ću uživo vidjeti – Amerika dan. 2.
Moje prvo putovanje u inostranstvo – dan 1.


16 comments

  1. Ja sam uživala, ovih 20 dana mislim da sam najviše provodila na tvom blogu :D
    Nisam išla na more ove godine ali sam čitala Hanine doživljaje iz Amerika :D
    Super si ;)

  2. Ja sam samo hteo da proverim da imaš slična iskustva iz te Amerike kao i ja. Tu smo :). Bilo je divno čitati ovaj putopis.

  3. Baš si mi uljepšala ovih tjedan dana u kojima sam s užitkom čitao od Njemačke pa sve do Hrvatske tvoje priče iz Amerike.

    Veliko HVALA za sve to!

  4. Čim sam svratila na ovu stranu i videla sličicu gore desno, znala sam da je posebna i da treba da ti bude profilna ili nešto tako bitno. Onda pročitah tekst i videh da ti je to omiljena fotografija s ovog putovanja. I nekako bejah srećna što sam pogodila – kao da je to bitno. AL’ eto, to sam htela reći. Redovno čitam, ali skoro nikad ne ostavljam komentare.

    1. Hvala ti što si ovaj put napravila izuzetak i napisala ovo :) Ova fotka je nastala baš slučajno zahvaljujući Martinom dobrom oku, jer sam se ja štimala i ugledala avion iznad sebe i to je bilo to – prosto je sažela u sebi sve osjećaje koji su se skupljali svih 21 dan :) Ima i druga u kojoj gledam u kameru ali prosto nije ni blizu :))

  5. Hvala putovala sam sa vama tekstovi su bili toliko slikoviti da se kroz njih mogao osetiti i “miris i ukus”dozivljenog.Zelim vam još puno takvih putovanja.

  6. Uživala sam u svakom tvom putovanju, pogotovo slikama, super su, razmazila si nas pa sam svaki puta poželjela još koju više :D
    Hvala i od mene tvojim sponzorima, jer da nije bilo njih, ne bi ni mi drugi imali priliku upoznati Ameriku sa tvog divnog stajališta. LP

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X