Iako bi po pravilu koje sam sama odredila i ovaj petnaesti dan trebala biti offline odlučila sam iskoristiti nedjelju i završiti ovaj eksperiment. Proteklih 14 dana života su mi pomogli da shvatim neke stvari o svom životu, konektovanom ili ne, da iz jednog novog ugla osmotrim sve što sam uradila do sada te da donesem neke zaključke o razlikama koje je stvorio internet, bar što se tiče mene lično.

Ono što je važno za početak jeste da sam izdržala nekih 80% vremena da ne pratim online svijet. Ovih 20% se odnosi na neke više sile, da ih tako nazovem, a tiču se konkretno poslova i mail komunikacije. U početku sam imala namjeru pisati svakodnevno postove o ovome a onda mi je to postalo naporno pa sam prestala. U početku sam imala namjeru pratiti offline izvore informisanja i to je trajalo čitavih 5 dana. Onda sam i to prestala i postala totalno neinformisana.

Šta sam saznala o sebi nakon ovog eksperimenta?

– Saznala sam da sam se 100% navikla na konzumaciju bilo kakvih sadržaja isključivo iz svijeta interneta. Kada sam htjela pratiti vijesti putem TV-a, radija i novina na to sam se morala prisiljavati. Nekoliko puta sam imala namjeru gledati dnevnik na TV-u ali sam promašila vrijeme kada se emituje jer nemam tu naviku. A i kada sam se trudila da je stvorim nije mi uspjelo jer sam se nekoliko puta uhvatila kako piljim u ekran čitajući one vijesti što trče u dnu ekrana a uopšte ne slušam šta spiker govori.

Novine sam kupila nekoliko puta, a namjeru sam imala mnogo češće. Razlog – zaboravim i sjetim se da sam ih htjela kupiti kad već uđem u kuću. Na radiju nisam našla zanimljive vijesti nigdje, mada sam pokušala sa mnogo radio stanica. Činjenica, nisam našla nijedan radio sa muzikom koja mi odgovara tako da me za vijesti i ne čudi.

Dijagnoza – kasno je za mene da se vraćam u offline način života, bar dok sam u civilizaciji. Jednostavno sam već naučena na način razmišljanja i konzumaciju prilagođenu online svijetu i ja bih nekako da kliknem na naslov u novinama, a da ugasim dosadni prilog na TV-u. Gotovo je, znači, što se mene tiče malo se toga može učiniti. Ukinite mi internet i ja neću imati pojma šta se dešava bilo gdje.

Šta sam shvatila o sebi tokom ovog eksperimenta?

Shvatila sam da sam pretjerala sa online životom i konzumiranjem informacija. Pratim mnogo blogova, puno ljudi na Twitteru i Facebooku i to mi je zaista oduzimalo mnogo vremena. Dok sam bila 100% u svemu tome to se samo povećavalo iz dana u dan i nisam primjećivala koliko je situacija postala kritična. Možda ovo zvuči kao pretjerivanje ali zaista sam na internet trošila previše vremena i svoje energije, bez nekog konkretnog razloga. Kada sam se odmakla od svega ostalo mi je mnogo vremena za stvarni život. Odjednom sam mogla sve da uradim, da isplaniram, završim… I ovo što govorim se odnosi samo na mene lično jer uopšte ne mora značiti da ostali ljudi koji su online ne znaju zakočiti kad pretjeraju.

Šta nakon svega?

Nakon svega sam odlučila napraviti neke konkretne promjene u mom odnosu prema online svijetu. Prva i osnovna stvar mi je ograničavanje vremena na online prisustvo na Facebooku i Twitteru te na iščitavanje blogova i inače surfanje internetom. Kao što bi roditelji svom djetetu ograničili vrijeme za TV ili igrice tako ću i ja sebi – sat, dva dnevno i gotovo.

Druga stvar koju ću primjenjivati u svom konzumiranju interneta je da ću se ograničiti samo na stvari koje me baš zanimaju i odmaraju. U nekom momentu u proteklih par mjeseci sam, priznajem, zaista mislila da ću od interneta moći napraviti neki novac. I gurala sam sebe u tom pravcu i trudila se da naučim mnogo stvari o svemu tome te sve skupa čak i pokušala primijeniti u životu. A onda sam po ko zna koji put shvatila da živim u BiH. To vam je u principu kao neka urođena mana koju realno možete nadomjestiti i prevazići ako imate đon obraz ili ste poltron ili imate veze i štele ili imate želudac za šuplje priče i posebno za političke stranke (mislim na članstvo u njima). A ja nemam ništa od toga. I ugasile su mi se te iluzije pa ću u nastavku svog online života da se zabavljam.

Osim zabave pokušaću internet i moje znanje o njemu primijeniti na svoj offline posao. To mi se čini najpametnija opcija.

I da, prestajem sa pisanjem “CB magazina” jer mi oduzima vrijeme u velikoj mjeri, a preporuke za zanimljive tekstove i blogove ako i kad se pojave ću svakako nastaviti davati u postovima ili na mojim kanalima (Twitter i Facebook fan strana)

Eto tako, opet sam tu pa – čitamo se ;)