Loading

Da li će nam Majka Priroda oprostiti ovoliko uništavanje?

Autor: Hana Kazazović

Prošle godine sam sa mamom i tetkama išla u šetnju po šumi koju su one zasadile kao djeca u okviru školskih akcija pošumljavanja. Vjerovatno je to super osjećaj, hodati kroz takvo prirodno bogatstvo i znati da si dijelom i ti zaslužan za njega.

U prošlom tekstu sam pisala o zdravom razumu koji je toliko napredan da skonta kako je najlogičnije i najpametnije za odbranu od prirode upotrijebiti samu prirodu. Nema tog zida i brane koji nam mogu pružiti bolju zaštitu od drveća i mislim da će se sa tim složiti svi oni koji imaju imalo mozga u glavi.

Ovaj Darin tvit mi je pao na pamet dok sam neki dan hodala bulevarom pored rijeke Bosne. Zaklonjena krošnjama gledala sam to drveće i razmišljala kako se ljudi mogu toliko razlikovati. Ima nas koji toliko volimo drveće na ovoj planeti, da nam srce prepukne svaki put kad neko posijeku, bez obzira na razlog. A ima i onih koji ne mogu shvatiti njihovu vrijednost taman i kad bi im život zavisio od toga. I koji nisu ni svjesni da svaki put kad unište neko od njih pošalju takvu poruku prirodi da bi ostatak života trebali raditi samo na tome da iskupe taj grijeh, ako nemaju nijedan drugi. Nažalost, takvi su izgleda u većini. Gledam zadnjih dana požare, kao i svakog ljeta. Da ostatak svog života posvetim pokušaju razumijevanja mozga piromana, mislim da ne bih uspjela. Gledam juče slike Pelješca i duša mi plače.

Ne postoji način da se onakva šteta ikad nadoknadi. Ne postoji način da nadoknadimo prirodi sve ono što joj oduzimamo svaki dan, potpuno nesvjesni da u stvari oduzimamo najviše sebi.

Čitam jutros kako je posječen hrast star 600 godina i muka mi. Nedavno smo šetali Kamberovićem tata, mama i ja i prolazeći pored jedne velike topole komentarisali šta li je sve ona vidjela i zapamtila. E sad zamislite čemu je sve svjedočio ovaj hrast, kakve su sve nedaće njega snalazile, kakve vremenske nepogode, kakve vojske, ratovi i sve ostalo. I sve je preživio, ali nije ovu našu “civilizaciju” i “pamet”.

Da smo pametni, kao što nismo, milione maraka bismo trošili na nabavke kanadera i ostale opreme za gašenje požara, da možemo u danu ugasiti ono što plane i da možemo spriječiti ovolike, nenadoknadive štete. Svi na Balkanu. Umjesto voznog parka političara – vatrogasna vozila. Umjesto putovanja radi ko zna čega – oprema za vatrogasce. I da ne nabrajam tako redom, znate i vi svi vrlo dobro na šta naši odabrani političari troše novac, a gdje nam istovremeno fali.

Da sam Majka Priroda, bila bih bijesna. I znam da je bijesna i ona. Samo zbog toga što je dobrog srca i duše i što vjeruje u to da smo i mi dobri, ne snalazi nas veće zlo. Povremeno nam pošalje neku nepogodu, zemljotres, poplave, da nas opomene. Da nam pokaže kako ne radimo kako treba. Dâ nam šansu, još jednu nakon protraćenih ko zna koliko.

Ali, to vam je kao i sa vašom rođenom majkom. Voli vas i pušta vas da joj skačete po živcima i ne slušate, sve do jednom. Sve do onog momenta u kojem pređete granicu i zaradite kaznu koju kasnije pamtite do kraja svog života i spominjete je kao naučenu lekciju. Takva je i ova naša Majka Priroda. Ja je ne bih više iskušavala, da se mene pita. Pa da pitam one koji tako olako troše novce, sijeku drveće i ignorišu prave probleme – da li stvarno mislite da ćete proći nekažnjeno?

Da li stvarno mislite da će naša Majka Priroda zauvijek spašavati situaciju i rješavati probleme koje joj mi napravimo?

Ne bih se ja sa njom toliko kockala. Jer mislim da ćemo se svi složiti sa konstatacijom da znamo ko je jači. I sa činjenicom da je svako od nas ovdje neko kratko vrijeme, a ona ostaje tu i poslije nas.

Ljudi koji neće održavati drveće ubrzo će živjeti u svijetu koji ne može održati ljude.
Bryce Nelson


10 comments

  1. Negde pročitah da tek kada budemo posekli sve šume, kad nestane i poslednja riba u vodama i poslednja divljač, jer neće biti šuma, shvatićemo da ne možemo živeti samo od novca.
    Nadajmo se da do toga neće doći.
    p.S. Bila bi mi čast da svratiš na jedan od moja dva bloga.

  2. Uh draga moja Hana, rasplakala si me.

    Baš ne razumijem ljude koji ne mare za prirodu, za svaku travku oko sebe. Ljude poput onih što su ovih dana dok sam pisala priče o betoniranju korita rijeke u centru Podgorice, postupak opravdavali riječima “bolje i beton, nego smeće”. Kao da je i to smeće priroda nama ostavila, a ne mi prirodi. I nerazumni, nekako vjeruju da će betoniranjem smeće jednostavno nestati.

    Kakvi su to ljudi koji vole beton? Jesu li ikad hodali bosi po travi, gazili hladnu rijeku, popili vodu iz rijeke ili nekog izvora? Ubrali divlju jagodu pored puta?

    Hvala ti na ovoj priči. Kao i na mnogim drugim ranije.

  3. Drveće je oduvijek u meni izazivalo samo divljenje, pogotov ono starije i, koliko god se meni svi zbog toga smijali, divan je osjećaj zagrliti drvo :) osjetiti pozitivnu snagu i mudrost kojom zrači, svo to kolanje života ispod kore. Užasavaju me zato sječe, požari i sve ostale vrste naših neodgovornosti spram prirode. Baš sam danas naletjela na citat koji dobro opisuje našu ljudsku čudnovatost: “Man is the most insane species. He worships an invisible God and destroys a visible Nature. Unaware that this Nature he’s destroying is this God he’s worshiping.” Hubert Reeves

Leave a Reply

X