Autor: Hana Kazazović

Pišući jutarnje stranice jutros (a kad drugo :D ) padne mi na pamet jedan nesklad koji vjerovatno svako od nas nosi u sebi i muči se sa njim. U stvari, nije to nesklad, nego uvjerenje koje ima većina nas, a koje nam smeta u životu možda i više nego što smo svjesni.

Radi se o uvjerenju da rad mora biti težak, inače nije rad.

Nisi radio ako se nisi namučio, je li tako?

A tek ako se ne vidi to što radiš, onda si tek u problemu.

I nesklad nastaje zbog one koju stalno ponavljamo „Radi ono što voliš pa nikad u životu nećeš morati raditi!“

Kako uopšte to dvoje pomiriti? Ja nešto kontam da je nemoguće, i da upravo zbog toga što je nemoguće jedno od to dvoje treba izbaciti iz života.

Priznajem, na ovakvo razmišljanje me potakla knjiga „Big Magic“ Elizabeth Gilbert o kojoj sam govorila u ovom videu. U toj knjizi ona ima dio koji se zove „The Martyr vs. the Trickster“. E sad, ovaj Martyr je mučenik u prevodu i za njega važi da je mračan, neopraštajući, zadrt, pomalo agresivan. A Trickster je varalica ali u smislu da koristi svoje znanje da uradi neke stvari na zabavan način, nekad čak kršeći pravila.

Martyr će reći „Život je bolan“

Trickster će reći „Život je interesantan“

Martyr će reći „Sistem je okrenut protiv svega što je dobro i sveto“

Trickster će reći „Nema sistema, sve je dobro i ništa nije sveto“

Martyr će reći „Svijet je nemoguće riješiti“

Trickster će reći „Možda i ne može, ali se sa njim možemo igrati“

Elizabeth je navela primjere za ova dva lika. Martyr bi bio Sir Thomas More, a Trickster Duško Dugouško.

Onako iskreno, ja bih uvijek radije bila Duško Dugouško :D

Prepoznali ste razliku, vjerujem, i shvatili poentu. A pošto smo svi na ovim prostorima sličnog odgoja, znam da većina nas ima to uvjerenje – da rad mora biti težak i da nas mora napatiti. I onda ako se desi da radimo nešto u čemu uživamo, osjećamo grižu savjesti. Osjećamo se loše, kao da i ne radimo. I znam da često imamo potrebu da se pravdamo.

I znam da je zbog toga upravo na ovim prostorima najmanje cijenjen intelektualni rad, onaj koji ne vidiš golim okom, a posebno onaj koji ne možeš izmjeriti vagom, metrom ili nekim drugim mjerilom.

Kad sam svojevremeno radila u reklamnom ateljeu u kojem smo proizvodili svijetleće reklame, nismo imali problem sa cijenama reklame ako je ona velika i ako ima na sebi puno nekih materijala. Ali naplatiti dizajn reklame je uvijek bila muka živa. Ili na primjer, sjetim se cjenovnika za stolove – štampa i plastificiranje ok, to nije bio problem za platiti. Ali je zato vrijeme koje ti je trebalo da taj isti cjenovnik ukucaš u računar, a da ne spominjem dizajniranje izazivalo rasprave i natezanja oko cijene. Jer naravno, ne možeš vrijeme provedeno za računarom staviti na vagu :)

Još jedna strana ovog uvjerenja koju moram da spomenem – na kraju i sam počneš razmišljati na način da eto, možda i nije baš nešto to što si 4 sata sjedio pogrbljen za računarom, jer si u toplom i jbg, nisi kopao. I onda navikneš na taj obrazac, pa ti sve osim kopanja izgleda bezveze.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv kopanja, radila sam i to i moram priznati da se tako najbolje dobija boja u ljetnim mjesecima u Vojvodini, zato što uglavnom ideš na kopanje rano ujutro dok sunce još nije jako. Ali jebemmumiša, znala sam se od piljenja u računar umoriti više i gore od kopanja. Znala me glava toliko zaboliti od naprezanja da bih sve to rado mijenjala za jednu kvalitetnu upalu mišića i fizički umor.

Nemoguće je sve odvagati i uporediti i to nije ni poenta ovog teksta. Htjedoh reći samo da ne želim više da osjećam grižu savjesti ako radim nešto u čemu uživam. Jer zaista, to i jeste smisao života. Ja i sad imam muke sa svojom malenkosti, jer se tjeram da radim za radnim stolom i samo to vodim kao rad. A kad se zavalim u fotelju sa istim tim laptopom u krilu i radim isti posao, onda kontam kako nisam radila. A sve isto, potpuno, samo položaj tijela drugačiji. U jednom se napatim jer mi ni stol ni stolica nisu ergonomski i kako treba, a u drugom uživam.

A jbg, ko je vidio uživanje i posao skupa, je li tako? I pri tome još volim to što radim i u toplom sam i ne kopam i… Zar ja u stvari radim nešto uopšte?!

E pa nije! Zato kažem da je jedini način da opstanem(o) izbaciti to uvjerenje iz svog života. Umjesto njega ćemo reći:

„Da, radim ono što volim i uživam u tome“

Ili

„Da, našla sam način da ono što radim bude lakše i ugodnije i to je i dalje rad“

I još

„Rad ne mora biti težak fizički i ne mora me umoriti. Mogu čak i uživati u tome, a to je i poželjno“

I da, ponavljajte ovo sve dok ne naučite dobro i povjerujete u to svim srcem. Ja hoću :)