Dnevnik jedne Cyber Bosanke 8: Vitalnim nacionalnim interesom umjesto medicine

Autor: Hana Kazazović

Dok ovu sedmicu privodim kraju sam od sebe mi se nameće zaključak kako smo često samo statisti u ovom filmu od života, oni koji pokušavaju da održe korak sa njim i sebi stvore utisak da imaju neku kontrolu nad bilo čim. A u stvari, sve je to neka vrsta iluzije i sve što možemo je da se ne otimamo previše i da ne pokušavamo ništa na silu. Biti opušten i držati korak sam sa sobom je čini mi se najveće umijeće.

Bila sam

Za vikend u Prozor Rami, na Ramskom jezeru. I puštam da mi se slegnu utisci pa da vam pišem o tome, jer ih je iz ovog dijela između Bosne i Hercegovine bilo baš dosta, a svi intenzivni. Nema kod nas ništa jednostavno, pa ni utisaka sa putovanja bilo kuda.


Na promociji Martine nove knjige “Huzur” u Mostaru. Sa preko 500 duša još i nešto kontam da nema sad boljeg opisa nego ovo “duša”… Jer takve neke ljude ona svojim pisanjem privlači i onda ti je uvijek toplo oko srca kad se nađeš među njima. Nisam vam opričala još onu svoju posjetu Mostaru a već sam tamo zagazila ponovo i bila sretna kao malo dijete kad sam ovaj put pravac skontala bez mape. “Vidi, Mostarče drago, upoznala sam te”, zvoni mi u glavi i osjećam se kao velika konačno <3

Pisala sam

O mojoj sugrađanki Majdi koja radi u kancelariji, a u slobodno vrijeme ne gleda TV i rijaliti priče, nego pravi nakit. I tako, osim što zaradi neki dodatni novac, uljepša neke trenutke drugima. A kaže da to nju i smiruje, tako da je na duplom dobitku. Tekst možete pročitati na https://cyberbosanka.me/majda-husakovic-mayday-design-programirani-smo-da-vjerujemo-da-se-mora-raditi-samo-ozbiljan-posao/


Volim grafite i murale i jedva sam dočekala da upoznam djevojku koja je najzaslužnija što u Mostaru danas ima preko 100 murala i što je ovaj grad u svijetu poznat po njima. Već sedmu godinu ona organizuje Street Art Festival Mostar i sad već murale u ovom gradu crtaju svjetski poznati umjetnici. Ona se zove Marina Mimoza (umjetničko ime), a razgovor sa njom možete pronaći na https://cyberbosanka.me/marina-mimoza-uspjeh-je-dati-gradu-street-arts-festival-mostar-nesto-prepoznatljivo-u-cijelom-svijetu/

Čitala sam

Jovana Miljanović na svom Instagram profilu često preporučuje knjige i uvijek to budu neke korisne za gradnju sebe ili na primjer biznisa. Preporučila je tako i Miguel Ruiza pa sam pročitala njegova “Četiri sporazuma”, a sad čitam i “Peti sporazum”. I baš mi je u ovom momentu trebalo tako nešto, skroz mi je dobro sjelo sve što piše.


Pročitala sam i Martin “Huzur” i opet mi je dušu rastavila na proste faktore, naročito u drugom dijelu knjige kojeg je posvetila Uni <3


Njegove intervjue uvijek gutam i mogla bih preporučiti svaki, ali je ovaj najsvježiji koji sam čitala i baš je sve napisao tako da sam samo klimala glavom dok sam čitala. Selvedin Avdić i intervju http://www.maz.hr/2018/06/05/selvedin-avdic-u-ovom-trenutku-situacija-u-bih-gora-je-nego-1991-godine/

Razmišljam o…

Do Mostara sam putovala vozom. Talgo. Brzi, ako se onih maksimalnih 85 km/h može nazvati brzinom, ali obzirom gdje su prugu napravili i to je odlično. I baš rekoh Dinani, mojoj dragoj saputnici, kako ću u ovaj voz kad god poželim sebi stvoriti utisak da živim u normalnoj državi. Čisto je i sve čitavo i novo i ima displej i WiFi. Dobro, WiFi ima van tunela što znači da je to na nekih 30% puta od Sarajeva do Mostara pošto su ostalo tuneli :D Mislim, vozim se i kontam “Ko te napravi ovdje jbt?” Prugu mislim. Umirala sam tamo preko Ivana, sve me znoj oblijevao kad pogledam kroz prozor pa kontam jesam li u avionu ili vozu. A kondukter koji se vozio sa nama je rođen za taj posao i putovanje je učinio savršenim, sa svojim nenametljivim šalama i uslužnošću.


Na stanici u Sarajevu stojim i gledam migrante kako spavaju pokriveni u travi. Umotani u one sive deke što me baciše nekih dvadesetpet godina unazad i naježih se. Šutim i gutam knedle misleći o tome kako ne vidim rješenje za milion problema koji danas postoje u svijetu. Pa čak i čarobni štapić da imamo ne znam u kojem pravcu bih mahnula sa njim.


Rođak mi provodi noć u jednoj bolnici u BiH skidajući ujaku temperaturu. Jer jedna sestra na odjelu ne može stići na sve pacijente. Nemam snage da mislim o tome šta bi bilo da nije došao i cijelu noć ujaka masirao, tuširao i borio se sa temperaturom do jutra. Ne pišem koja je bolnica jer sam davne 2003. ležala u Zenici na jednom odjelu pa je bila jedna sestra na cijelom spratu, na 15-ak soba. I znam da je svuda slično i očajno stanje.

Svaki dan čujem neku priču o doktoru ili medicinskom radniku koji ode vani. I svaki dan čujem političare kako ne pričaju o tome nego o vitalnom nacionalnom interesu. Kontam nešto, možda taj vitalni nacionalni interes možemo priviti umjesto obloga kad nam skoči temperatura? Ili kad padneš sa zgrade pa se polomiš umjesto gipsa. Po mogućnosti na licu mjesta, da ne moraš ni u jednu od te dvije bolnice, jer ko će upratiti gdje je koje urgentno otvoreno i koji je dan. Jeboihvitalninacionalniinteresdaihjebo!!!


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X