Autor: Hana Kazazović

Prije par godina sam u nekom tekstu napisala kako je moj brat objasnio mami i tati šta je to Facebook. Rekao im je fino:

“Zamislite sad ovu zgradu u kojoj živimo, svih 7 spratova. I zamislite da čujete šta svako od komšija u određenom trenutku govori!”

I oni su zamislili. I vjerujem da od tog trenutka nijednom od njih dvoje ne pada na pamet da otvore profile na bilo kojoj društvenoj mreži :D

A ja? Ja sam u zadnja 3 predavanja koja sam držala na temu društvenih mreža publiku sablažnjavala činjenicom da već odavno više vremena provedem na društvenim mrežama i online nego što spavam. Posebno su me sažaljivo gledale starije tete. I pravo da vam kažem, nije to uopšte nešto čime se ponosim, mada u svoju odbranu mogu reći to da mi je posao vezan za internet.

Ja ne samo da “čujem” šta mi pričaju komšije, nego čujem pola svijeta. Jer imam i Facebook profil, i Twitter profil i Instagram i Facebook stranice i još trista čuda.

Zato ovih dana imam zagušenje u glavi. Izgubila sam svoju ravnotežu – previše toga sam mjesecima gurala u glavu i počelo je da bukvalno kipi iz nje. A jedan od najvećih problema mi je pretrpanost sadržajem sa društvenih mreža.

Kad te činjenice postanem svjesna ja, koja obožavam društvene mreže i kojoj su one donijele toliko dobrih stvari i ljudi u život, onda je situacija zabrinjavajuća. Posebno što sam ja od samog početka neko ko vodi računa o tome kako ih koristi – oduvijek imam liste ljudi koje pratim, stalno ih filtriram i ažuriram i stalno se trudim da vodim računa o njihovom korištenju jer znam da mogu imati i kontraefekat.

Kakvi su simptomi koji su me zadesili?

  • Izgubila sam sposobnost pisanja. Izgubila sam sposobnost razmišljanja. Pišem ja i onda kad to napisano pročitam samo stisnem “delete” jer ne liči ni na šta. I nervira me kako god to napisala.
  • Izgubila sam volju za čitanjem. Prosto, tjeram se da pročitam par stranica knjiga koje sam jedva čekala. U zadnjih mjesec dana uspjela sam samo da iščitam knjigu “Sevdah” Damira Imamovića zato što nije debela i zato što sam sad baš u fazi kad me taj sevdah drži i kad samo njega slušam. A sve ostale knjige stoje naslagane i već su počele poprijeko da me gledaju.

Iz iskustva znam da je možda čak važnije od toga šta jedemo ono što unosimo u glavu. Sve što čitamo, slušamo i gledamo utiče na to kako se osjećamo. I isto tako znam da je mozgu i glavi neophodna pauza, odmor, sanjarenje, gledanje u nebo (ako ne živiš u Zenici pa nebo ne vidiš danima, jbg).

I šta sad radim? Kakva mi je terapija?

Probala sam da smanjim online periode. Nije mi baš uspjelo – 8 sati moram piljiti u računar i treba mi internet i prosto mi ruka sama klikne na društvene mreže dok čekam da računar odradi neku zadatu operaciju.

Zato ponovo uređujem liste – na Facebooku i Twitteru. Razvrstavam ljude po onom što želim pročitati od njih i informacijama koje dijele. Pravim listu onih kod kojih me zanima sve, do onih kod kojih me zanima posao ili inspiracija ili šta već sve nude. Ranije sam tako funkcionisala filtrirajući sadržaj, pa se sve nadam da ću uspjeti ponovo u tome.

Filtriranje sadržaja kojeg unosimo u glavu je osnovna stvar. Ako unosim smeće, uopšte me ne treba čuditi što se kao smeće i osjećam, a da ne govorim o tome da ću i ja početi da reprodukujem isto.

Gledam Seinfeld. Cijelu nedjelju sam provela gledajući epizodu za epizodom i smijući se na sav glas.

Slušam sevdah. Slušam muziku, ali sam trenutno u fazi samo sevdah, pa zato tako napisah.

Pokušavam spavati više. Ili gledati u plafon. Šetati kad je lijepo. Skloniti mobitel od sebe kad god mogu. Notifikacije sam davno isključila tako da  bar taj momenat  reagovanja na njih nemam, ali nije lako.

Razmišljala sam čak da počnem plesti ili heklati ali to mi tako nije ja, a i prethodni pokušaji mene u tim izdanjima su neslavno propali pa neću. Možda smislim neku drugu aktivnost u kojoj ću zabaviti ruke a osloboditi mozak. Ako imate neku ideju – slušam :) Samo da nije pranje prozora i peglanje, to ne volim :D

Uglavnom, poenta je – uhvatiti se u bitku sa problemom. Svjesno osloboditi sebi prostor u glavi koji moraš imati, odnosno preuzeti kontrolu nad tim dijelom života koji se otima kontroli. Doći ponovo u situaciju da mojim online životom upravljam ja, a ne da on upravlja sa mnom.

Neće ništa samo, miša mu. Takva vremena valjda :)

P.S. Napisah ovo iz 2 razloga. Prvi je – možda nekog žulja isto pa da vidi kako nije sam u problemu. A drugi – da mi blog ne cmizdri napušten, a i da provjerim jesam li baš potpuno zaboravila pisati ;)