Boni veliki dečko

Piše: Hana Kazazović

Boni kao mali
Boni kao mali

7 dana su se borili za njegov život. I uspjeli su u tome, spasili su ga. Preslatko kuče od mjesec i po dana kojem su djeca u polni organ ugurala štapić od lizala. Bio je u velikim bolovima i nije se znalo hoće li preživjeti. Međutim, imao je sreće. Našli su ga divni ljudi i borili se za njega. Vodili ga veterinaru svaki dan, dežurali uz njega. Kada je ozdravio, odlučili su da ga zadrže jer je bio neodoljiv. Dobio je ime Boni.

Djeca? Ta divna, nevina stvorenja od kojih neki roditelji naprave monstrume. Ja nekako nisam pristalica teorije da dijete u sebi ima određeni gen koji ga dovede do toga da je u stanju šutnuti mačku, baciti kuče u rijeku ili ugurati mu štapić od lizala u polni organ. Možda nisam u pravu, ali ja za takve stvari uvijek krivim roditelje. Ili ih ne vaspitaju dobro, ili im ne poklone dovoljno ljubavi, ili im prenesu svoj način ponašanja. Šta će naučiti dijete od roditelja kojeg vidi da galami na komšiju ili šuta psa?

Bonija sam vidjela ljetos, kada sam i čula tu njegovu tužnu priču. I gledajući ga sa gospođom i njenim sinom bila sam oduševljena što je našao porodicu koja ga toliko voli. Nakon nekoliko dana sam, pričajući sa (još uvijek) virtuelnom prijateljicom Borjanom ispostavilo se da su to bili njena mama i brat te da je Boni i njen pas.

Boni i Borjana
Boni i Borjana

Ko nije imao kućnog ljubimca i uspio osjetiti tu povezanost i ljubav nikad neće moći shvatiti o čemu pišem. Mnogima te stvari djeluju nenormalno a mi koji znamo ustati u 5 ujutro zato što se njemu (ili njoj) ne spava ili zato što hoće da jede ili ide vani smo najčešće budale. Situacija kad vas gledaju poprijeko zato što kupujete hranu za životinju je mnogo, a nisu rijetke ni one kad ljudi imaju potrebu da vam objasne ili kažu šta bi bilo bolje za vas da radite.

– Bolje da nahraniš neko dijete nego njega!
– Toliko gladnih ljudi a ti životinjama to kupuješ!

Negdje na svijetu to možda i nije tako, ali ovdje ljudi imaju potrebu da guraju nos u tuđe živote. Možda je to zato što im njihovi vlastiti životi smrde?

Negdje na svijetu to možda i nije tako, ali ovdje ljudi imaju običaj da se direktno miješaju u tuđe živote. Smeta im komšijin pas – otruju ga. Ili ubiju na neki drugi način. Njima je to samo životinja. A što je komšiji to član porodice nije važno – to je do komšije. Komšija nije u pravu jer nije normalan ako voli psa. Tako većina razmišlja.

Negdje na svijetu to možda i nije tako, ali ovdje je zakon mrtvo slovo na papiru. Iako piše da je kažnjivo maltretirati životinje, a ubijanje je krivično djelo kao i kad ubiješ čovjeka. Ni gore stvari se ne kažnjavaju i ubice ljudi čak hodaju po  ulicama slobodni. Da dođeš na sud i tužiš komšiju jer ti je ubio psa, samo bi sebe osudio na dane patnje i dodatnog čačkanja po otvorenim ranama.

Bonija više nema. Prije par dana je Borjana napisala na Twitteru da je nestao i da ga nema 3 dana. Nakon par dana ga je našla komšinica mrtvog. Nije umro prirodnom smrću. 

Njeni mama i tata su zbog njega živjeli na vikendici u Gornjoj Zenici, da bi imao više prostora za trčanje i igru. Međutim, očito tu žive i ljudi koji ne vole životinje i koji ne razumiju ljubav čovjeka prema svom ljubimcu. Digli su ruku na njihovog člana porodice i učinili ih beskrajno nesretnim.

Boni veliki dečko
Boni veliki dečko

Bila je dilema da pokušaju dokazati ko je to uradio, ali bi to značilo da moraju uraditi autopsiju psa, te naći dokaze da bi se mogao pronaći počinioc. Ko da to uradi? Policija u kojoj velika većina ljude koji vole i imaju pse smatra nenormalnima? Da, sigurno bi predano radili na tom slučaju. I zato su odlučili da sve to puste i tuguju u osami. Da ne diraju tu živu ranu koja nikad neće zarasti toalno.

Jer, ostati bez ljubimca je uvijek preteško i dio srca uvijek ode sa njima. A kad se to desi na ovakav način, kada mu život oduzme neko ko ne zaslužuje da se zove čovjekom, onda je puno gore. Tada se osjećaš tužno i prazno jer njega nema. A uz sve to ti je muka, ljut si, povrijeđen i bespomoćan. 

Boni je imao sreću da je svoj kratki život proživio okružen ogromnom količinom ljubavi. Nažalost, ona nije bila dovoljna da ga zaštiti od monstruma koji hodaju ovom planetom, posebno mojim gradom. Njegovoj porodici želim da im vrijeme pomogne u tome da bol malo otupi i da ga se u neko skorije vrijeme budu mogli sjećati sa osmjehom.

Dragi Boni, izvini što smo mi, ljudi, ovaj svijet prepunili monstrumima kakav je ovaj kojeg si nažalost sreo. I izvini što te nismo uspjeli zaštititi.

Dragi Boni, srešćemo se preko Duginog mosta…

Kada umre životinja, nekome posebno draga, odlazi na Dugin Most.
Tamo su brda i doline da se svi naši voljeni prijatelji mogu igrati i trčati zajedno.
Tamo je obilje hrane, vode i sunca, toplo im je i prijatno.
One životinje koje su bile stare i bolesne, ponovo su zdrave i živahne.
One koje su bile povrijeđene (i osakaćene) su iscijeljene (i zdrave ponovo).
Tamo su baš onakve kakvih ih se sjećamo u našim snovima
o danima i vremenima koji su prošli.
Srećne su i zadovoljne.
Ali ima jedna sitnica:
Svakoj nedostaje neko njima poseban, neko ko je morao ostati iza.
Zajedno se igraju, zajedno trče, ali dođe dan
kada jedna od njih iznenada zastane i pogleda u daljinu.
Nepomične su njene sjajne oči.
Nestrpljivo podrhtava njeno tijelo.
Iznenada, u trku, napušta ostale, leti preko zelene trave,
i njene noge nose je sve brže i brže.
To si ti bio ugledan,
i kada se ti i tvoj voljeni prijatelj konačno srećete
ne možete da se odvojite od radosti što ste ponovo zajedno,
i što se nikada više nećete rastati.
Kiša radosnih poljubaca na tvome licu,
tvoje ruke ponovo miluju poznatu glavu,
još jednom gledaš u odane oči prijatelja toliko vremena odsutnog iz tvog života,
ali nikada iz tvoga srca….i prelazite Dugin Most zajedno…