Konačno sam došla do onog zbog čega sam išla u Beograd – Madonninog koncerta.

Od kud ja u svoj toj priči o Madonni? Oni koji znaju mene uglavnom znaju i mog brata što znači da su upoznati sa činjenicom da je njemu Madonna idol već skoro 20 godina. Moglo bi se reći da sam jednim dijelom za to kriva upravo ja. Naime, nekad davno dok smo svi još uvijek muziku slušali sa audio kaseta i LP ploča ja sam kupila Madonninu ploču „Like a prayer“. On je tad još bio dečkić od nešto malo godina koji se tad oduševio tetom Ciccone i tako je počela priča koja i danas traje.

Sjećam se kako je jednom pisao Madonni, valjda je to bila adresa njenog Fan cluba. Imao je nekih 8 godina i na svoje pismo je dobio čak i odgovor. Ne sjećam se tačno šta je pisalo u njemu samo znam da ga i danas čuva. Madonna je njemu u principu najviše uzor u želji i volji za uspjehom, u tome kako se nikad ne predaje i nikad ne odustaje. Za nju ne postoje prepreke i uvijek dođe do svog cilja. Prije 25 godina je rekla da će osvojiti svijet i svi znamo da je uspjela u tome.

Ljudi je u principu vole ili ne vole i rijetko imaju neutralan stav. Činjenica jeste da nije najbolja pjevačica, nije najljepša i najzgodnija i isto tako je činjenica da uz sve te „nedostatke“ nema nikog ko bi joj mogao parirati uspjehom. Njena muzika se nekima sviđa ili ne, ali ono što svi moraju priznati jeste to da ona diktira trendove – u muzici, modi, i uglavnom svemu u što se upetlja.

A ja? Nisam bila ni blizu poput mog brata, slušala sam je iz prikrajka i onako ovlaš pratila šta se dešava u njenom životu. Sve do proljeća prošle godine kad su počela nagađanja o tome kako će u sklopu svoje turneje održati koncert u Budvi. Brat je svo vrijeme dok su priče trajale i dok nije zvanično potvrđeno da će koncert biti održan bio kao na iglama. Ponudio mi je da idem sa njim i ja sam prihvatila jer – volim spektakle. A nakon tog koncerta u Budvi (25. septembra 2008.) zavoljela sam i nju na jedan novi način. Kako i ne bih kad sam ispred sebe gledala ženu koja je sa svojih 50 godina skakala i plesala kao da joj je 15. A osmijeh koji joj nije silazio sa lica nas je valjda sve opčinio. Nimalo čudno što nas je ista euforija obuzela nakon najave koncerta u Beogradu. Madonna ponovo! Ko bi to propustio?!

Moram naglasiti da je moj brat za oba koncerta (poput pravog obožavatelja) obezbijedio karte koje najviše vrijede – one uz samu binu. Zahvaljujući „dobroj“ organizaciji u Budvi stigli smo pred sami početak tako da smo od bine bili daleko čak nekoliko metara. Međutim (već iskusni) za Beograd smo se malo bolje pripremili. Pred kapijom smo bili u 14 sati skupa sa najvatrenijim fanovima koji su stigli iz različitih zemalja. Bilo ih je čak iz Australije. Stajali smo tako i čekali, i čekali, i čekali. Sve dok nismo čuli prve zvuke sa tonske probe i njen glas, a to je bilo oko 18 sati. Komešanje ljudi oko nas i nervoza zbog toga što je ona tako blizu i što je opet ne možemo vidjeti se prekinula kada su ljudi iz obezbjeđenja odlučili da nas puste unutra. Jeste, kasnije smo čuli da je ona tražila da uđemo jer je čula povike i skandiranja. E, taj ulazak je trebalo snimiti, stvarno. Trčanje u sprintu, poput Bolta, sve do bine na kojoj je kraljica bila skupa sa svojim plesačima. Taj dio je svakako bio nešto što se rijetko viđa, pjevala je sa gitarom u rukama, u nekom crnom kačketu bez trunke šminke. A ispred nas je stajao njen producent Guy koji nas je slikao. Skakali smo i gurali se, a nakon jedne pjesme brat i ja smo se izvukli jer je postalo opasno biti u tolikoj gužvi. Stali smo sa strane kruga, na mjestu koje se kasnije ispostavilo kao idealno. Par metara od bine sa pogledom na sve oko nas, a na dohvat ruke nam je bio krug sa kojeg su „iskakali“ plesači. Bolje nije moglo, samo bi bolje bilo da smo bili na bini.

Koncert je bio fantastičan, u odnosu na Budvu je bilo nešto malo izmjena i to na bolje. Prije nje je nastupio Paul Oakenfold koji je malo zagrijao atmosferu. Neki su se žalili da je kasnila sat vremena, ali meni to nije smetalo. I mnogo manje zvijezde daju sebi za pravo da na taj način podgriju atmosferu stoga mi to „čekanje“ nije teško palo.

Činjenica, nakon dva sata skakanja i pjevanja bila sam krepana. Jedva smo se vukli nakon koncerta pokušavajući se nekako uorganizovati da nas rođak pokupi sa autom. Jedva nam je to uspjelo – gužva je stvarno bila prevelika.

U svakom slučaju mogu reći na kraju – dva puta sam vidjela Madonnu. I ne bih imala ništa protiv da svake godine imam ovakvo iskustvo jer me ispuni sa puno pozitivne energije.