Razmišljam o tome kako nastaje nečije mišljenje o gradu u kojem nikad nije bio? Kako ja formiram mišljenje o nekim gradovima u kojima nisam bila, i to čak ide dotle da imam skroz pozitivno ili nekad sasvim negativno mišljenje o njima? I otkud uopšte da mislim o mjestima koje nisam posjetila?

Prije svega moram priznati da su za svako moje mišljenje o mjestima ili gradovima u kojima nisam bila „krivi“ ljudi koji dolaze iz tih mjesta. Nekad su to neke zvijezde, nekad političari, često umjetnici i sportisti iz tih gradova a nerijetko su u pitanju robne marke ili brendovi koji potiču iz istih. Mišljenje koje stičem nije čvrsto zacementirano, sa novim informacijama često se mijenja i to je na neki način proces koji traje.

Kad se radi o ljudima koji su zaslužni za mišljenje o gradu iz kojeg dolaze naravno da su veći gradovi u prednosti jer iz njih dolazi mnogo više ljudi koji svi skupa kreiraju u javnosti sliku o svom gradu. Svi manje više znamo za poznate Beograđane, Zagrepčane, Sarajlije i druge. Postoje i oni gradovi koji su zbog svog istorijskog razvoja stekli prepoznatljivost. Tako o Dubrovniku nikome ne treba posebno pričati i često je poznatiji od zemlje u kojoj se nalazi, a i Pula ima Arenu za koju manje više znaju svi. Ne trebam posebno pominjati Eiffelov toranj i njegov značaj za Pariz te krivi toranj u Pizzi.

Što se tiče brendova spomenuću samo neke koji mi ovako na brzinu padaju na pamet. Atlanta u SAD-u mi je konkretno uvijek sinonim za Coca Colu i to zbog velike kampanje koja se vrtila u vrijeme Olimpijskih igara a uz Chicago mi uvijek na pamet padnu Oprah i Chicago Bulls. Što se tiče naših prostora Gornji Milanovac mi nikako ne ide bez Eurokrema (Takovo), Vesele sveske i Malih novina, Osijek me uvijek asocira na Saponiju, Portorož na Drogu a Krško na – nuklearnu elektranu. Voljela bih vidjeti neke fotografije iz običnog Krškog, ja sa svojom asocijacijom uvijek mislim da taj grad liči na one SF filmove u kojima je sve sivo i metalno.

S druge strane postoji nešto što se zove događaj koji skrene pažnju na grad u kojem se dešava. Ne trebam posebno isticati značaj velikih sportskih događanja poput Olimpijskih igara. Da nije njih ne znam kad bih lično čula za Calgary ili Albertville, a i za Sarajevo bi se mnogo manje znalo da nije bilo ZOI ’84. Nisam nikad bila u Zaječaru, znam da je u Srbiji, negdje tamo skroz blizu granice, ali znam za Zaječarsku gitarijadu i od kako sam nekad davno čula za nju ja sve mislim da je to gradić u kojem se sluša samo rock muzika. Da mi dovedete turbo folkera iz Zaječara ja bih bila ubijeđena da je u pitanju neka prevara, toliko mi se ona gitarijada urezala u mozak. Na kreiranju svog imidža putem muzičkih festivala najbolju stvar odrađuje Novi Sad sa EXIT-om, a vrlo dobro to radi i Sarajevo sa Sarajevo Film Festivalom.

A šta je sa ljudima, pojedincima? Evo recimo ja nisam nikad bila u Splitu. Na svim mojim putovanjima Split mi je nekako uvijek izmicao i mišljenje o njemu sam stekla na osnovu Splićana. I to kakvo mišljenje čovjek može steći na osnovu Gorana Ivaniševića, Blanke Vlašić, Radže i Kukoča, obitelji Dvornik, Borisa Dežulovića ili Ante Tomića – vrhunski sportisti koji su pokorili svijet, muzičari te pisci koje lično obožavam? Uvijek sam za Split govorila da je jedan od najboljih gradova, odnosno onih koji mi se najviše sviđaju. Kako i ne bi kad u njemu rastu sami talenti, a i slike koje sam gledala na internetu su me oduševile. Sve dok se nije desio Kerum. Moram priznati – Kerum mi je unio zbrku u mišljenje o Splitu. S druge strane nisam nikad bila ni u Rijeci. Nekoliko poznanika koji su studirali tamo nekad davno mi je pričalo da je to jedan super gostoljubiv grad. Ne bih sad o tome šta sam pomislila o Riječanima slušajući i gledajući Let 3, u najmanju ruku mi se po glavi vrtilo da tamo niko nije ozbiljan. A onda sam na Twitteru nabasala na gradonačelnika Rijeke – Vojka Obersnela te preko njegovog twitter naloga i na web stranicu. Eeee, kakav je to grad u kojem najobičniji čovjek može komunicirati sa svojim načelnikom kad god poželi?! U najmanju ruku – grad koji je kod mene dobio ogroman broj pluseva, ne samo zbog toga što je načelnik dostupan svima nego zbog svih onih koji su izabrali za glavnog u gradu nekog takvog. Iskreno, ja bih voljela imati gradonačelnika koji je tako savremen i pristupačan.

Na kraju moram pomenuti još nekoliko sitnica. Nisam nikad bila u Boru ali znam dosta o tom gradu. Znam da im je zagađen zrak i znam da imaju problema sa grijanjem. Osim toga znam da imaju prelijepo jezero koje mnogo znači svim Boranima. Znam takođe da su okitili lijep bor na trgu. I znam da u tom gradu živi nekoliko pozitivnih ljudi (na čelu sa Dedom) koji su za promociju svog grada uradili mnogo više nego što je uradila ijedna služba ili osoba zadužena za to.

Sve više upoznajem Kovin (www.kovinekspres.com), Kragujevac, Osijek i neka druga mjesta. Upoznajem ih preko ljudi koji su iz tih i mnogih drugih mjesta i koji su najbolji promotori sredina u kojima žive. Moguće da neko stiče mišljenje o Zenici na osnovu mene i mog pisanja te da nakon svega nekom na Zenicu bude asocijacija i nešto drugo osim zatvora i pjesme Zenica Blues. U svakom slučaju, niko od nas prisutnih na internetu to ne radi namjerno niti ima koristi od toga. Ali pitam se – kada će se pojaviti neki Vojko Obersnel u Zenici, Kragujevcu, Boru? Kada će ljudi poput njega postati pravilo a ne izuzetak? I koliko će proći vremena dok razne turističke zajednice ne skontaju na koje sve načine mogu raditi ono što im je posao? Da li će ikad iskoristiti potencijale koji im stoje na dohvat ruke?