Autor: Hana Kazazović

Kada sam krajem januara bila u Banjaluci kao suvenir sam kupila knjigu. Uvijek se ljudi začude kad im kažem da mi u Zenici nemamo knjižaru, bar ne onakvu u koju uđete i zagubite se na par sati u naslovima zbog izbora koji je pred vama. Bilo ih je ali su vremenom zatvarane jer im prodaja nije išla i to konkretno smatram jednim od najvećih poraza ovog grada. Čuj mene grada.

Knjiga koju sam ponijela je “Hadžiluk plemenitom snu” Borisa Maksimovića i upravo je čitam drugi put. To me i potaklo da napišem nekoliko rečenica o njoj, kao i da je poklonim nekom od vas.

Borisa inače “znam” sa interneta. Bloger je na adresi https://hodoljub.wordpress.com, te @space_geronimo na Twitteru. Međutim, moram priznati da nisam pročitala puno njegovih tekstova na blogu i to je bilo dobro jer sam tako mogla potpuno uživati u knjizi.

Boris obožava putovanja i ova knjiga je zbirka njegovih putopisa. Međutim, to nisu putopisi koji će vam prepričati ono što vi možete vidjeti u mjestima koja je on posjetio. To su putopisi koji vam češće govore o tome šta je Boris osjetio i o čemu je razmišljao našavši se na nekom mjestu.

Možda se meni knjiga toliko svidjela zbog toga što na sličan način razmišljamo o putovanjima, a izgleda i o životu. Tokom prvog čitanja sam tvitnula par citata, a onda se zaustavila zato što sam skoro svaki pasus htjela pokazati ljudima. Pa sam onda muža zaustavljala svako malo riječima: “Hej, stani malo samo da ti ovo pročitam!”

Znate i sami taj osjećaj, zbog njega i dijelimo po internetu ovoliko citata. Pronađete se u nečemu što je neko napisao i oduševite se činjenicom da je uspio u jednoj ili dvije rečenice sažeti vaš pogled na svijet.

Ja sam se tako pronašla u Borisovoj knjizi milion puta. I još toliko puta zastala pomislivši “Jebemmu miša, tačno mi nabija kompleks. Kako sad da ja pišem bilo šta nakon što sam ovo pročitala?”

Jer Boris vam svojim pisanjem slika predjele koje je posjetio na način da poželite sve ostaviti i zaputiti se tamo da ih i sami osjetite. Da, prije svega osjetite, jer je osjećaj ono što nosite u sebi zauvijek. Slike i predjele ćete možda i zaboraviti, ali osjećaje nećete. Oni su ono što čini vaše bogatstvo, ono koje je stalno uz vas i koje vam niko nikada ne može uzeti.

Sam naslov knjige “Hadžiluk plemenitom snu” je meni jednan od najljepših naslova i jedna od najljepših formulacija uopšte.

Od putopisa iz knjige, a ima ih tridesetak, na mene je najveći utisak ostavio onaj o Kopenhagenu. Možda zato što je meni taj grad inače najbliži idealu o kojem maštam, a Borisov opis se uklopio u ono kako ga ja zamišljam. Ja koja  još uvijek čekam svoje prvo putovanje van prostora bivše države i koja za sada najviše putuje Google Earthom :D Da, Strijelac nalazi svoje načine uz pomoć interneta i putopisa, vrebajući i koristeći svaku priliku da se stvarno pomjeri i putuje, jer smo mi najsretniji kad dobijemo priliku da zaista upoznajemo druge predjele.

U nastavku vam prenosim citate koji su se meni najviše svidjeli, a jedan od vas će dobiti i primjerak knjige na poklon. Dovoljno je samo da u komentarima napišete zašto je želite, a ja ću odabrati jedan komentar koji ću nagraditi knjigom. Komentare pišite do nedjelje (24. 5.) u 12 sati.

Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme. Pare možeš da izgubiš, ženu mogu da ti otmu, prijatelji mogu da se raziđu, ali kaldrme koje si prepješačio, crkve u kojima si se molio, vina koja si probao, to niko ne može da ti oduzme. Sve i da ti lobotomiju izvrše ostaće neki odbljesak sjećanja koji će čuvati to za tebe.

Smisao putovanja nije da nadoknadiš propušteno znanje iz geografije i istorije i da se vratiš kući teži za par kila informacija, već da nečiji tuđi svijet bar na par trenutaka pretvoriš u svoj.

Čovječanstvo je i dalje prosvjetiteljski uvjereno da će masovne ekskurzije u muzeje uticati na obrazovanje mase, da će ih umjetnost učiniti boljim ljudima, pa se čitave horde đaka i studenata tjeraju u muzeje, koji jednom ušavši samo gledaju da što brže prođu, da ne kažu da nisu bili i da izađu na čist vazduh, u potragu za buticima. Nema vajde od prisilnog obrazovanja. Ljude treba pustiti da idu gdje hoće, ko hoće u crkvu neka ide u crkvu, ko hoće u butik, neka ide. I to je bolje nego da budu tamo gdje ne žele, uz nekoga ko upravo to želi.

Mnogi griješe pokušavajući da prevare vrijeme tako što će sve to fotografisati, pa dođu do toga da veći dio vremena provedu gledajući sva ta “obećanja sreće” kroz objektiv fotoaparata, umjesto da za trenutak zastanu i iskoriste činjenicu da se možda jedini put u životu nalaze usred svega toga, da upamte miris vijekova sa tih zidova, da krišom dok ih niko ne gleda stave ruku u ruku koja je oblikovana prije dva i po milenijuma.

Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.

Zbog jednog ovakvog pogleda vrijedi putovati, vrijedi skupljati pare, čekati u kilometarskim kolonama, prelaziti stotine kilometara… Zato što ovakav pogled jednostavno uliva neki nevjerovatan osjećaj, kad znaš da za sreću treba samo malo ljepote. To je odgovor na pogrešno postavljeno pitanje ima li života poslije smrti. Pravo pitanje je: ima li života prije smrti) Ima, samo ako hoćeš dovoljno iskreno da ga tražiš. Ako si načisto sa sobom, a to uopšte nije mala stvar. Život je čudo i jedino ako ga čovjek tako doživljava može ga shvatiti u svoj njegovoj punoći.

2015-05-19 11.26.07