Autor: Hana Kazazović

Jeste li vi dobili neko nasljedstvo od svojih predaka, nebitno ko su? Ja sam mislila da nisam, ali dođem do zaključka da sam od dede i babe dobila nešto čemu ne mogu procijeniti vrijednost. Nije materijalno, zemlja ili kuća, ali je mnogo vrjednije, odnosno kao što rekoh – nemoguće je to kupiti ili mu odrediti cijenu.

Šta sam naslijedila?

Stav o ravnopravnosti žena i muškaraca.

Moji deda i baba su bili 1923. i 1924. godište. Imali su 3 kćerke i 2 sina i živjeli na selu, onako kako se poslije onog rata moglo živjeti od jedne male plate, malo zemlje i stoke. Ostaće nejasno kako su uspjeli u takvoj situaciji odškolovati njih petoro.

1960. godine, sa svojih 14 godina je moja mama poželila da ode od kuće i završi srednju zubotehničku školu u Sarajevu. Morali su joj plaćati dom i sve što ide uz to. Njih dvoje nisu rekli “Ne, kakva škola, tvoje je da se udaš, šta će ti to!” Umjesto toga su je podržali i našli način da joj to omoguće.

Deda je imao stav – ženska djeca moraju završiti školu da bi mogle sutra same sebi zaraditi svoj hljeb, a muški, ako ne bude mogućnosti, mogu i kopati.

Da, oni su čak dali prednost ženskoj djeci i sve tri su završile školu. Srednju, jer tada nisu svi studirali, a i sa srednjom si bez problema odmah nalazio posao.

Da sve bude kako treba ujaci nisu ostali bez škole zbog sestara, završili su je i oni :)

To razmišljanje je vjerovatno bilo korijen onog kako je mama, zajedno sa tatom, odgajala mene i brata. Takav dedin i babin odnos joj je dao samopouzdanje i osnovu za život kroz koji nikad nije išla sa stavom ‘to nije za mene ili ja to ne mogu zato što sam žensko’.

U našoj kući nije bilo podjele na muške i ženske poslove. Tata je prao suđe. Čak i danas to radi jer je, po njegovim riječima, mnogo brži od mašine. Tata je šio, pa se i danas često sjetimo kako je brat, kad je vidio Radu za mašinom rekao “Svašta, prvi put vidim da žene šiju!”

Ono što niko ne može poreći je da živimo u patrijarhalnom društvu u kojem žene često tretiraju drugačije samo zbog pola. Međutim, nameće mi se zaključak da rješenje tih problema mora krenuti od žena.

Da, mnogo puta sam se nalazila u situacijama da me ljudi gledaju čudno zato što nešto radim ili pokušavam. Čak su mi to znali reći, pokušavajući da me stave “na moje mjesto”.

Znate zašto nisu uspjeli u tome?

Zato što sam naučena da nisam manje vrijedna i sposobna zbog svog pola. I zato što sam uvijek bila u situaciji da ne zavisim ni od koga, jer sam usmjeravana da završim školu i sama zarađujem za život.

Naučili su me da sam za svoju sreću sama odgovorna i da muškarac nije neophodan za sretan život, te da u veze ili brak ulazim samo zbog ljubavi. To je u mojoj porodici već generacijama tako i zato je meni bilo lako savladati te lekcije.

Kad si siguran u sebe, znaš da je onaj ko te smatra manje vrijednim zbog pola pogrešno naučen. Tad mu je teže da te povrijedi ili ima uticaj na tebe. Kad si siguran i samostalan znaš kako ćeš se postaviti prema takvima.

Kad si siguran u sebe lakše ćeš naći način da se izboriš za svoja prava, ako ti ih ugrožavaju.

Zato su moji deda i baba učinili za moju ravnopravnost više nego bilo kakvi zakoni i to je meni vrjednije od bilo čega materijalnog.

Hvala im.