Autorica: Bojana Naimarević

Slobode na Internetu i Internet sigurnost su pitanja koja nam se nameću ogromnom ekspanzijom Internet korisnika posljednih godina, širom svijeta. Ono što je, prije samo dvadesetak godina, postojalo kao oličenje pozitivne stvarnosti sada postaje pravi društveni fenomen koji sa sobom nosi probleme s kojima bi se trebalo pokušati izboriti.

Fakt je da Internet, kao globalna mreža, nema nekog ili nešto što bi ga posjedovalo, pa samim tim uređivalo pravila po kojima se isti koristi. Potpuni je open source prostor koji, kada pričamo o demokratskim sistemima, dozvoljava svakom pojedincu koji ima desktop kompjuter, laptop, mobitel, pristupi tom istom prostoru bez obzira da li je taj pojedinac informatički pismen ili ne, svjestan ili nesvjestan posljedica koje može izazvati svojim aktivnostima. Njegova sloboda proizilazi iz njegovog ljudskog prava na izražavanje, a ovo pitanje nas opet vraća do fenomena demokratije koji bi se, u generalnom smislu, trebao posmatrati kao svako lično pravo koje možemo praktikovati do granica do kojih ne ugrožavamo drugog. No, da li je zaista tako po pitanju nekontrolisanog korištenja Interneta?

Kada bi se, u teorijskom smislu, pričalo o potpunim slobodama u cyber prostoru to bi značilo neuplitanje bilo kog subjekta ili institucije u korištenju Interneta od strane bilo kog pojedinca, čak i ukoliko taj sadržaj krši socijalne, ekonomske, političke, moralne, sigurnosne, ekonomske, autorske i mnoge druge principe i zakonske norme. U svakom od ovih postoje implikacije o kojima bi se moglo posebno govoriti. Potpuna sloboda proizilazila bi iz demokratije i poštovanja prava svakog pojedinca da se na Internetu izrazi, traži i dobije informacije koje su mu potrebne. Ovako prikazana potpuna sloboda bila bi moguća ukoliko bismo svi Internet koristili na isključivo afirmativan način, ali to u praksi nije tako.

Krenuvši od naše zemlje i govora mržnje koji je sveprisutan ovdašnji fenomen kroz društvene mreže, forume, a posebno portale i komentare na informacije objavljene na tim portalima koji jako često sadrži ozbiljne uvrede, izraze netolerancije, vrijeđanja, diskriminacije po različitim osnovama na koje bi trebalo obratiti pažnju i, po potrebi, krivično sankcionisati. Posebno jer je Bosna i Hercegovina podložno tlo za sve vidove govora mržnje i jer je isti ovdje izražen kroz posebno veliku količinu, intenzitet i brutalnost. Sve ove pojave mogu dovesti do podsticaja na činjenje težih krivičnih djela jer su ovi sadržaji dostupni svima, a po pitanju njihovog uklanjanja i sankcionisanja se u praksi ne čini gotovo ništa. Institucionalno djelovanje je u ovoj oblasti potpuno zakazalo i ovom pitanju se ne pridaje nikakva ili tek sporadična pažnja. Uloga obrazovnih i drugih instituacija je po ovom pitanju ključna kako bi postojala doza svijesti o ozbiljnosti problema što s našom zemljom nije slučaj. Medijski prostor, barem što se ove vrste informisanja tiče, obiluje portalima koji niču svakodnevno bez bilo kakve kontrole objavljujući neprovjerene i nevjerodostojne informacije. Društvene mreže pune su maloljetnika koji samostalno ne mogu odlučiti kako i s kim trebaju komunicirati i šta stavljati na društvene mreže, pa je tako čest slučaj zloupotreba, neovlaštenog skidanja fotografija i ostalog materijala koji je tamo, uglavnom, otvoren i potpuno dostupan za preuzimanje. Takvo stanje pogoduje pedofiliji, a nije rijedak slučaj i ugovaranja susreta maloljetnih osoba s drugim osobama koji nalog neometano mogu otvoriti pod bilo kakvim identitetom, što opet vodi mnogim drugim krivičnim djelima. Pornografija, nasilje i ostali neprimjeren sadržaj na mnogim stranicama dostupan je bez bilo kakvih provjera svim uzrastima, a mnogi roditelji, i sami u nedostatku adekvatne edukacije, nisu svjesni s kakvim opasnostima se njihova djeca suočavaju. Internetom, nadalje, cvjeta organizovani kriminal, korištenje različitih vrsta malicioznog softwarea kako bi se izvršila krađa podataka, prevare kod online plaćanja, prevare s bankovnim karticama, upadi u sisteme firmi i institucija… Obzirom na širinu problematike, ona obuhvata više vrsta pravnih regulativa pa tako i onu vezanu za autorska prava koja je u Europi na mnogo višoj razini zaštite u odnosu na našu zemlju gdje još uvijek neometano možemo „skinuti“ mnoge sadržaje postavljene na različite stranice potpuno besplatno i time svojom slobodom direktno prekršiti tuđe pravo.

Restrikcije je moguće izvršiti blokiranjem, filtriranjem i brisanjem web stranica i komentara posjetitelja na određenu temu (s tim što ovdje treba biti oprezan s sadržajem koji je blokiran, filtriran ili trajno izbrisan). Ukoliko se, recimo, blokiraju nasilje i govor mržnje onda govorimo o pozitivnom aspektu, a ukoliko se, primjerice, blokiraju informacije koje ne odgovaraju aktuelnom političkom režimu tada govorimo o kršenju ljudskog prava na slobodan pristup informacijama. Nadalje, moguće je ukloniti web stranice iz tražilice, usporiti konekciju na određenoj adresi, a Google praktikuje usmjeravanje na stranice afirmativnog sadržaja ukoliko su uočene ključne riječi u potrazi vezane za (auto)destrukciju.

Neophodno je izvršiti restrikcije u cyber prostoru zbog niza ozbiljnih posljedica koje sa sobom nosi neometano korištenje Interneta. Ponavljam, s istim treba biti jako oprezan obzirom na sadržaj koji se uklanja. U praksi postoje države koje uklanjaju sadržaj koji ne pogoduje tamošnjem političkom sistemu koristeći vlastitu moć i time kršeći elementarna ljudska prava. S druge strane, postoje opravdane situacije koje se vežu, primjerice, za organizovani kriminal, pedofiliju, pornografiju, nasilje itd. Na mnogim stranicama su istaknuti uslovi boravka na stranici koje, nerijetko, prihvatimo i nesvjesni šta smo prihvatili. Države trebaju kroz različite programe, edukacije, pa i kroz školski sistem podizati nivo obrazovanja, a samim tim i svijesti o ovoj tematici i potencijalnim problemima koji je prate. Na taj način bi se efikasno preventivno djelovalo i smanjio broj slučajeva Internet zloupotreba. Prevencija i edukacija, u svakom slučaju, bolji su izbor od represije.

Autorica: Bojana Naimarević