Autor: Hana Kazazović
Photo by: Sandro Giordano – __remmidemmi

Od kako sam dobila poziv i odlučila da prihvatim učešće u blog paradi na temu izlaska iz zone komfora, vrtim u glavi šta da napišem o svom iskustvu. Imam problem da krenem sa pisanjem jednog teksta, jer mi se čini kako bih o ovoj temi mogla napisati i knjigu. Naime, veliki dio svog života sam posvetila upravo tom izlasku iz zone komfora, toliko da skoro i ne znam kako je biti u njoj.

Ali evo, ispričaću ono što je možda najinteresantnije, a radi se o samostalnom preduzetništvu, ili samozapošljavanju.

Ja iza sebe još uvijek imam više godina u kojima sam bila samozaposlena, nego onih u kojima sam radila za nekog drugog. Okolnosti su bile takve da sam svoje prvo radno mjesto pronašla u jednoj privatnoj firmi i tu stekla i neka znanja i iskustva koja su me dovela do toga da 2001. godine krenem sa dvojicom kolega u samostalni biznis. Firma u kojoj smo radili je propala i bila je varijanta ili da krenemo tražiti negdje nešto ili da probamo sami.

I odlučili smo da krenemo sami, pa sam ja preuzela na sebe da sve to papirologijom regulišem i tako sam postala prvi put vlasnica samostalne radnje. Mi smo tako krenuli malim koracima, polako. A radili smo k’o veliki, puno. Često i previše. Jednom smo oborili rekord kad smo, završavajući posao, radili 24 sata, bez prestanka.

Jesam, ostala sam na nogama. I završili smo posao. A onda sam valjda prespavala još toliko u komadu dolazeći sebi.

Možda bih ja na sve gledala drugačije da sam imala priliku probati neko sigurno zaposlenje u državnoj firmi u kojoj je sigurna plata i dobiješ taj neki regres, za koji još uvijek nemam pojma šta je i jede li se ili se maže na hljeb ili kako već.

Ali – taj film nisam imala priliku pogledati. U tu, takvu zonu komfora nisam nikada ni ušla. Da jesam ko zna, možda bi mi se i svidjela.

Umjesto toga sam učila boriti se za sebe, potpuno nespremna za samostalno poduzetništvo i sa veoma malo znanja o istom. Nisam znala skoro ništa o finansijskim tokovima, o planiranju ili o određivanju cijena. Nisam imala samopouzdanja i uvijek mi je bio problem kad je trebalo pregovarati o nekom poslu, a posebno o cijenama.

Ali je išlo nekako, jer smo puno radili i jer sam bila spremna učiti stalno, o svemu.

Onda sam 5 godina kasnije odlučila napraviti neke izmjene, pa se odvojiti od svojih kolega i otvoriti prodavnicu suvenira i poklona. Da, u Zenici, koja ja nadaleko poznata kao turistička destinacija i koja je vapila za prodavnicom suvenira.

Aha.

Ali sam gurala, nastavljajući sa tom svojom nekomfornom zonom, boreći se za svakog kupca i radeći u toj maloj radnji sve – od kreiranja proizvoda, do marketinga i promocije, zaključno sa radom na prodaji – direktno u prodavnici.

Doživjela sam i recesiju koju su najavljivali na sve strane. Ali je nisam preživjela.

Toliko mi je dobro išlo da sam u martu 2011. napisala ovaj tekst – Tražim posao – kako ću ga naći. I on je bio moja slamka spasa, jer sam našla posao o kojem sam potajno maštala – da radim od kuće, nešto na internetu. Da, javili su mi se iz firme Prime Communications i spasili me. Ali bukvalno.

Jer, dodatni izlazak iz moje već nekomforne zone komfora je bilo i otvoreno pisanje ovakvog teksta. Ovo nije bio samo tekst o traženju posla – ovo je bio poziv u pomoć. Ko me poznaje, zna koliko mi je bilo teško otvoreno priznati da sam dovela sebe u ovakvu situaciju, odnosno priznati sebi i ostalima da ti zamisao nije uspjela i da ne možeš živjeti od posla koji si sam sebi stvorio.

Skoro pet godina kasnije još uvijek radim u Prime-u i to je 5 najkomfornijih godina u mom životu, nakon onog perioda do kojeg su mama i tata vodili računa o meni i mojim potrebama. Još uvijek „vučem“ posljedice svog samostalnog poduzetništva i odluka na razne načine – od vraćanja dugova koje sam napravila „pametnim“ procjenama i odlukama, do skupljanja parčića samopouzdanja koje se rasulo nekad te 2011.

Iskreno, trebalo mi je par godina da shvatim da imam oko sebe te parčiće na koje se svako malo nabodem potpuno nesvjesna da postoje. I postalo je lakše kad sam sebi priznala da me ta samostalno-preduzetnička avantura rasturila na više načina. A najviše od svega me isprepadala. Toliko da sad svaku odluku koju trebam donijeti, ma kakva bila, razvlačim k’o žvaku i razgledam sa hiljadu strana i jedva donesem, onda kad jedva da ne bude prekasno.

I možda nisam najbolja osoba za motivisanje na izlazak iz zone komfora u smislu da vam pokažem kako je to super, ali… jesam u smislu da vam potvrdim da se i ovakve situacije prežive. Jer – živa sam i zdrava i evo, pišući ovo skontah jednu važnu stvar – na korak sam od toga da sebi oprostim.

Da, 5 godina se vrtim u krug i živim kriveći sebe i svoje pogrešne procjene i kasne reakcije i sve ono što nisam znala a trebala sam ili nisam uradila a mogla sam.

5 godina ja sebe krivim za sve, potpuno nesvjesna da to radim i da vjerovatno nikad neću krenuti kako treba dalje dok sebi ne oprostim za sve te greške. Jer, ok je pogriješiti i to je sasvim normalan dio svakog života.

Ali, jebemmumiša, kad padneš moraš i ustati. A ja se pridižem stalno i ide to polako, ali još nisam ustala kako treba.

I dok sve ovo pišem shvatam da sam pišući došla do prepreke koju vučem godinama, a nisam je do sada ni vidjela. Nije ni čudo što sam se tako pronašla u citatu Joan Didion koji kaže „Ne znam šta mislim sve dok ne krenem pisati o tome“.

Meni je pisanje na zadatu temu otvorilo oči i posložilo neke kockice na zanimljiv način.

Ovdje sam zaustavila pisanje teksta potpuno obuzeta otkrićem do kojeg sam došla. Odlučila sam da ću ga završiti idući dan, kad prespavam i razmislim o svemu. Prije spavanja sam uzela da čitam knjigu u Kindleu koju razvlačim sa počinjanjem već par dana, a tjeram se da je čitam jer zaista volim kako piše Brené Brown. Knjiga se zove „Rising Strong“. I krenem da čitam i shvatim šta se dešavalo zadnjih dana – morala sam sačekati sa čitanjem jer nisam shvatala sebe na najbolji način – nisam bila svjesna krivnje koju nosim i uzaludnih pokušaja da se dignem na noge. I tako sinoć držim u ruci knjigu na čijoj naslovnoj strani piše „Ovo je knjiga o tome kako se ponovo podići“ i bukvalno zadrhtim prepoznavši tu igru SveMira. Opet je pronašao način da me dovede do pravih pitanja i odgovora, te da mi onda ponudi i alat i uputstvo kako da se vadim iz toga.

Ništa u životu nije slučajno.

Jutros sam donijela neke odluke koje će mi pomoći u procesu opraštanja samoj sebi. Jer, razgovarajući sinoć sa mužem o tome ponovo, shvatih da sam preuzela na sebe krivicu za sve, čak i ono što nije bilo objektivno do mene. I komšijino, i ono iz osnovne škole i sve što sam ikad sebi zamijerala ja sam dodala na hrpu, da mi slučajno ne zafali te krivnje. Pa sad trebam prvo razvrstati sve te stvari u glavi i na srcu, a onda kad mi ostane samo ono što stvarno jeste moje, da se fino izljubim sa tim i oprostim, da ga skinem sa leđa.

I možda ovo nije tekst koji će nekog motivisati da izađe iz svoje zone komfora, jer će sada mnogi reći da je bolje imati kakvu takvu sigurnost nego pasti na dupe i ne znati se podići toliko dugo, ovako kao ja. Ali kad bolje razmislim, izlazak iz zone komfora je bio i priznati da posao ne ide i da ga treba zaustaviti. Izlazak iz zone komfora je bio i otvoreno pisanje na blogu da tražim posao, a to me dovelo do mojih spasilaca, poslodavaca koje baš zbog toga nisam nikad gledala kao klasične poslodavce jer su meni uvijek bili oni koji su mi jedini pružili pojas za spasavanje kad sam se davila. Izlazak iz zone komfora je i svaki blog tekst u kojem potpuno iskreno istresem svoje misli pred široki auditorijum, a to mi je opet donijelo hrpu dobrih stvari i ljudi koje sam upoznala baš zbog toga.

Ja ne znam kako je biti u komfornoj zoni. Jer čak i kad sjedim na svom najuobnijem, komfornom kauču najčešće tipkam nešto ili smišljam kako snimiti novi video ili…

Pad nije strašan. Ali treba ustati.

Da, izlaskom iz zone komfora rizikujemo da padnemo, ali samo tako imamo i mogućnost da se izborimo za ono što želimo. A do svakog od nas je da sam sa sobom procijeni šta želi i šta je spreman da rizikuje za te svoje želje.

A realno, ne mora se uvijek padati na glavu. Postoje načini da naučimo kako pasti a da ne boli previše ;)

Hvala, Mirna, što si me pozvala na učešće u ovoj blog paradi i time potakla da pišući o ovoj temi dođem do meni presudnih odgovora :) A ko god želi da se priključi može to učiniti – kako to uraditi pročitajte na Blog parada: Izaći iz zone komfora ili ne?

Photo by __remmidemmi – a photographic project by Sandro Giordano