Prije par dana je Miodrag fino u komentaru primijetio da sam zapostavila pisanje svojih autorskih tekstova na blogu i to je činjenica. Rekla sam mu da se nalazim na nekoj vrsti raskrsnice i da me ona “koči” u daljem pisanju. Istina. Već neko vrijeme idem prema toj raskrsnici i sve kontam da ću smisliti šta dalje kad dođem do nje. I sad kad sam tu vrtim se u krug i čekam neke znakove, putokaze koji će me povesti i pokazati mi kuda da krenem a njih nema, ili ih ja ne vidim.

Raskrsnica na kojoj se nalazim tiče se onog najosnovnijeg – preživljavanja. Ne znam ko je od mojih čitalaca i pratitelja bilo koje vrste do sada “upratio”, ali “prva dama” bhBloga i bh twitter scene (nisam uticala ne izbor te ovo nije hvala) za sada živi od trgovine, odnosno od male prodavnice poklona Džungla u Zenici. Neki dan sam se sa tatom zezala da smo se fino rasporedili u široj familiji – imamo odsjek za rudarstvo (tata, njegov brat, moja rodica…), stolariju (mamin brat), stočarstvo (moje tetke po Vojvodini), umjetnost (moj brat) a eto mene zapala trgovina. I pošto sam ja Bosanka a poznato je da u Bosni ljudi zaposjednu funkcije za koje nisu kvalifikovani, tako sam i ja nikakav trgovac. Iskreno, da sama sebe trebam zaposliti kao trgovca sumnjam da bih to napravila.

Ali, od nečeg se mora živjeti, zar ne?

Tako sam se ja našla u trgovini, spletom okolnosti krećući sa jedne od životnih raskrsnica. Imala sam ideje, bavila se nekim kreativnim stvarima pa je to bio način za prodati ih. A i vremena su bila drugačija, iskreno. Prije 5 godina, kad sam krenula sa svim, Zenica je bilo jedno sasvim drugačije mjesto za biznis. Nije bilo ovoliko prodaje na ulici, crnog tržišta, nije bilo skoro uopšte neregistrovanih prodavnica po gradu i mogao si raditi normalno i pošteno. Sadašnji razvoj situacije je doveo do toga da su mi konkurencija svi – od pijace do bezbroj štandova po ulici plus radnje koje postoje a često ni same nisu prijavljene. Ja se, kao neko ko je navikao na normalan rad po zakonu, u svemu tome jako loše snalazim.

Naslućivala sam da će biti teško pa prije godinu i nešto sa čoJkom pokrenula gradski magazin Zenica-Online. Planirala sam da to bude mjesto koje će posjećivati ljudi koji vole Zenicu i koji žele čitati neke stvari o njoj, o ljudima iz ovog grada, događajima, razmišljanjima i sl. Napravili smo puno. Imamo nekih 22.000 posjeta mjesečno (11.000 unikatnih), a ne pišemo vijesti. U sve smo uložili čitavih 130 EUR, za hosting i neke sitnice, a stvorili magazin koji je čitan i smijem reći na neki način uticajan. Jedino nije profitabilan.

Stručnjak sam za sve osim za pravljenje para. Vjerujte da sam pokušala i sa onim mantrama (Mahlat ih posebno voli), pa sam sebe ubjeđivala da trebam misliti pozitivno, da će doći ako se trudim i radim. Međutim, ne ide, bar meni. Imam ja i objašnjenje zbog čega vječito imam problem sa tom sitnicom od koje život zavisi.

1. Dobićeš ono šta tražiš i na šta se fokusiraš
Lično uvijek reagujem na emocije i sve neke nematerijalne stvari. Nikad mi pare nisu bile fokus interesovanja i pretpostavljam da u tome leži dobar dio odgovora na moje “probleme”. Primjer? Magazin Zenica-Online bi mogao biti 10x posjećeniji da pišem vijesti i forsiram sadržaje koji su objektivno najposjećeniji na internetu. Ja to nisam htjela pa sam se fokusirala na kvalitet i stvarala fino okruženje. Rezultat – manji broj posjeta = nema para od reklama jer nisi interesantan sponzorima previše.

Primjer 2: U prodavnici sam mogla do sada uzeti brdo para jer su bili traženi proizvodi – sa likom Tošeta, sa zastavama drugih država, sa neprimjerenim natpisima na majicama. Nisam htjela jer se to ne uklapa u moje moralne i životne norme. Rezultat – prazan novčanik, logično ;)

2. Treba znati prodavati
Već sam pisala o tome kako smo mi svi na neki način trgovci. E ja imam problem sa tim. Dugo vremena sam sebe definisala kao skromnu i nenametljivu, a životni moto mi je bio da će se prave vrijednosti na kraju isplatiti. Valjda zato što sam odrasla na bajkama a ne na Teletabisima i Pokemonima vjerujem u to da dobro pobjeđuje. Elem, onda mi je jedna psihologinja (jel’ se tako zove) rekla nakon manje analize da imam manjak asertivnosti. Jeste, ja mislila da sam skromna a ispostavilo se da imam poremećaj!

Konkretno, ne znam se zauzeti za sebe, ne znam se izboriti za sebe. Uvijek se potcijenim i uvijek gledam na druge sa većim poštovanjem nego što sebe vidim. Možda bi se to moglo i liječiti, nemam pojma? E sad zamislite kad takva osoba poput mene treba prodati nešto. Jeste zamislili? Znam, vidim vam na licu taj kiseli izraz ;)

3. Treba iskoristiti prednosti koje imaš
Ok, činjenica da imam i neke kvalitete. Znam pisati. Znam se “društveno umrežiti”. Znam napraviti i web stranicu, jest’ da zato koristim WordPress ali sve svoje web stranice sam sama gazala. Znam skoro uvijek utvrditi šta bi trebalo uraditi da bi se nešto popravilo, unaprijedilo.

Znam to i za sebe već odavno. Meni treba menadžer, da me “proda”, odnosno da proda i naplati moja znanja. Nije se vala nijedan fudbaler sam prodavao nego su to radili menadžeri za njih.

Eto. Ako znate nekog menadžera imate moje kontakte i ovdje. Mislim, lako je bilo prodati Džeku, evo mu pravog izazova :)