AutorHana Kazazović

Pogledala sam TED video prije nekoliko dana, jedan od onih koji te uhvate i ne puštaju. Pa sam ga pogledala još 2 puta i odlučila napisati tekst o njemu, odnosno o porukama koje nosi u sebi. Možete ga pogledati i vi odmah, tu je sa prevodom na srpski jezik. U svakom slučaju, u nastavku je osvrt na njega sa nekim mojim razmišljanjima.

Alessandra Orofino iznosi zanimljive podatke: 45% ljudi na svijetu živi u gradovima, a za 75% potrošnje energije, odnosno 80% emisije gasova su “krivci” gradovi. Realan zaključak je – za mnoge probleme koje zovemo globalnim, poput klimatskih promjena, oskudice sa energijom ili siromaštva – su krivi gradovi. I to se neće promijeniti dok ljudi u gradovima, ljudi poput nas, ne počnu raditi bolje na tim problemima.

U nastavku Alessandra Orofino navodi da se sve to jasno vidi kada pogledamo 3 aspekta života u gradu: prvi, volja građana da se uključe u rad demokratskih institucija; drugo, sposobnost gradova da uključe svoje stanovnike u rad; i posljednje, naša vlastita volja da živimo ispunjene i srećne živote.

Kada se govori o angažovanju građana, podaci jasno govore da je nakon porasta u osamdesetim godinama, broj glasača u velikom padu. Ono što je mene iznenadilo jeste da države poput Amerike i Francuske imaju probleme sa brojem glasača na izborima za rukovodstvo gradova. U Francuskoj 40% glasača nije uopšte izašlo na izbore, a u Americi je bilo gradova u kojima je glasalo samo 5% ljudi. Kao primjer navodi Los Angeles, grad od 4 miliona stanovnika, u kojem je gradonačelnik izabran sa 200.000 glasova.

Zvuči li vam to poznato? Iskreno, ja sam mislila da su to problemi koji muče samo naše prostore i ovo me prilično iznenadilo.

Ono što je takođe bitno, navodi Alessandra, jeste da bi gradovi mogli biti idealna mjesta za život ljudi. Ljudi su socijalna bića i vole biti u društvu, okruženi ljudima. Međutim, činjenice pokazuju da veća urbanizacija uopšte ne povećava zadovoljstvo stanovnika, čak naprotiv.

Kako graditi gradove u kojima će ljudi biti srećni, gradove koji će iskoristiti najvrjedniju prednost koju imaju – veliko bogatstvo i raznolikost ljudi koji žive u njima? 

Alessandra misli da bi do toga mogli doći ukoliko se promijeni način odlučivanja koji je doveo do stanja koje imamo sada. Njen stav je da nam treba veće učešće u odlučivanju nego što ga imamo sada, i da je ideja o učešću građana samo jednom u četiri godine, prilikom izbora prevaziđena. Ljudi su umorni od toga da ih se pita nešto samo tada i zbog toga sve manje i izlaze na izbore.

E sad, uključivanje ljudi u proces odlučivanja inače predstavlja logističku noćnu moru. Međutim, tu na scenu nastupa tehnologija koju imamo već na raspolaganju i koja može olakšati ljudima da se organizuju, komuniciraju i donose odluke.

Nažalost, gradske vlasti još ne koriste tehnologiju u njenom punom potencijalu. Međutim, dobra stvar je što za mnoge stvari ne moramo čekati njih. To je Alessandra i dokazala tako što je prije 3 godine napravila organizaciju Meu Rio koja je narasla do mreže od 160.000 stanovnika Ria, gdje je 40% njih starosti između 20 i 29 godina.

Među njima je djevojčica Bia koja je imala 11 godina kada je pokrenula kampanju za spas svoje državne škole. Njena škola je bila rangirana kao jedna od najboljih u zemlji, ali je trebalo da se sruši i da se na njenom mjestu napravi parking za potrebe svjetskog prvenstva u fudbalu. Bia je pokrenula kampanju, a Meu Rio je takođe napravio i 24-satno praćenje škole uz pomoć web kamere. Nekoliko mjeseci kasnije vlasti su popustile i promijenile svoju odluku. Škola je ostala netaknuta.

Jovita je žena koja je takođe iskoristila alate ove organizacije. Njena kćerka je nestala prije 10 godina i ona je od tada traži. Jovita je za to vrijeme saznala puno stvari, a jedna od njih je da ne postoji jedinstvena baza nestalih lica u Riu, iako je samo u 2013. godini nestalo njih 6.000. U drugim gradovima je postojanje takvog centralizovanog sistema dovodilo i do 80% riješenih slučajeva. Pokrenula je kampanju i nakon što je odjel za sigurnost primio 16.000 emailova sa zahtjevom za osnivanjem specijalizovanog odjela za nestale, isti je i napravljen. Jovita je čak povremeno angažovana kao savjetnik u njemu sada.

Razmišljam o ovom videu od kako sam ga gledala zbog toga što se uglavnom slažem sa onim što je rečeno. Mislim da mi, građani, moramo uzeti aktivnije učešće u našim životima. Takođe mislim da to uopšte ne znači da se zbog toga moramo početi baviti politikom. Pisala sam o tome prije više od dvije godine u tekstu Postoji li način da političare natjeramo da rade posao za koji su plaćeni?

Tad sam rekla da mi se čini kako u BiH postoji veoma malo ljudi koji nikad nisu bili na nekoj listi za izbore. S druge strane, kad god kažeš da ti nešto smeta, svi ti odmah kažu “Pa hajde u politiku i mijenjaj”. Ja ne volim politiku i nisam nikad maštala da sjedim u nekoj sali za ne znam koliku platu. Imaju ljudi koji to vole i žele i koji su odabrali taj put, pa neka to i rade. A naše je da uzmemo učešće na načine koje možemo, da im damo do znanja šta želimo, kao i to da su tu zbog nas.

Do sada nam je to išlo vrlo slabo i bez nekih posebnih rezultata. Međutim, od kako sam pogledala ovaj video razmišljam o tome da možda ipak postoji nada i da samo treba naći pravi način.

Šta vi mislite o tome?