Moj brat

Mama i tata kažu da sam mu ja dala ime. Ne sjećam se tog momenta i izbora, valjda zato što sa sedam godina nisam znala koliko takva odluka može biti važna. A nisam ga nikad pitala ni da li mu se sviđa.

Kad pogledam unazad tražeći najranije sjećanje na djetinjstvo sa mojim bratom dođem do februara 1984. godine i Olimpijade u Sarajevu. Mama ga je znala ostaviti ispred televizora da gleda prenos i znao je dugo biti miran tako. Pitam se samo je li se tada zasitio sporta jer mislim da je to bio zadnji put u njegovom životu da gleda neka sportska dešavanja, a o tome da se sam lično bavi nekim nije bilo ni govora :)

Zato je vrlo rano pokazao interesovanje za muziku i pjevanje, pa nas je znao često zabavljati svojim mini kućnim nastupima. Tata mu je napravio „mikrofon“ tako što je na debeli flomaster namontirao neku okruglu pumpicu, a pertla od cipele je bila šnjura. Neću nikad zaboraviti kad je naš komšija Ramiz, inače profesor muzičkog, jedan dan navratio da pita imamo li slučajno mikrofon za snimanje, a Peđa spremno otrčao da donese taj svoj.

Nikad nije volio gužvu, galamu i viku. Kad se vraćao iz škole uvijek su sva druga djeca stizala prije njega. Kao sad da ga gledam sa prozora kako lagano, nogu pred nogu ide, sa prebačenom svijetlo plavom šuškavom jaknom preko ramena, razgledajući oko sebe.

Vrlo rano je pokazao da želi puno od života i da će se za ostvarenje svojih želja marljivo boriti. Nije imao više od 10 godina kada je pisao Madonni. Jeste, ona mu je već od djetinjstva postala idol i uzor, kao osoba koja je sa puno truda i rada dospjela na vrh i pored svojih mana i nedostataka. To i jeste ono kako on živi od najranijeg djetinjstva – ako nešto poželi i zacrta sebi u glavi pronaći će način da dođe do toga, makar morao sate i sate provesti radeći na tome.

Kad je u prvom srednje rekao da se želi prijaviti na Soros konkurs za školovanje nismo znali koliko je ozbiljan. Međutim, kako rekoh, imao je cilj i kad je umjesto odlaska na 40 dana u Ameriku dobio da ide na 2 godine školovanja u Englesku, to i nije bilo neko veliko iznenađenje. Te dvije godine njegovog boravka u Engleskoj su period u kojem sam, čini mi se, zvanično titulu starije sestre prepustila njemu. Iako mlađi po godinama, sa svojim načinom razmišljanja i života pokazao se kao ozbiljniji i iskusniji, pa sam se od tada češće ja njemu obraćala za savjete nego on meni. A i letio je avionom, jedini u našoj porodici (i još uvijek je tako), mada znam da je jako teško podnio informaciju da za sve putnike u avionu nije obezbijeđen padobran :)

Moj brat koji ne voli sport je u Engleskoj imao obavezu birati sport kojim će se baviti. I birao je prvu godinu jahanje a drugu golf – po logici da to ne može sebi priuštiti u BiH. Ne znam da li sam se ikad u životu više smijala nego onda kad nam je pričao doživljaje sa jahanja. To je jedan od njegovih talenata koje još nikad nije javno koristio a ja sam mu rekla da bi možda od svega bio najbolji kao glumac. Kada on priča bilo koji svoj doživljaj to bude tako slikovito da ni snimljen kamerom ne bi ostavio veći utisak. I ti momenti zajedničkog smijeha nas četvoro su mi najdraži momenti koje sam doživjela u životu. Mada mama nikad nije voljela kako on imitira Mr Beana jer njega ne voli.

Nakon povratka iz Engleske se i desio njegov okret od muzike ka umjetnosti pa je upisao Likovnu akademiju i od tada i živi u Sarajevu. „Povukao“ je tatin gen za crtanje i umjetnost, s tim što ga je proširio na mnogo grana. Vječito radoznao i željan novih znanja sad je u fazi da se bavi fotografijom, produkcijom, snima videa, osmišljava i pravi emisije, i uz sve to ne odustaje od muzike.

Iznenadio me milion puta svojim odlukama i istrajnošću. Jedna od tih milion je situacija kad je trebao da ide na neko bijenale u Napulj. Čitao je da Italijani nisu baš najbolji sa engleskim pa je skontao da bi bilo najbolje da nauči italijanski. Za neka tri mjeseca ga je savladao tako da se super snalazio po Italiji a ja sam ostala bez teksta. Naime, ja koja engleski znam solidno nikad nisam imala hrabrosti da ga pričam kad bih imala priliku, sve strahujući da se „ne provalim“. Njemu to nikad nije bio problem.

Iznenadio me i kad je odlučio polagati vozački. Nikad ga u životu nije zanimala vožnja niti automobili ali je shvatio da mu zbog posla i života auto treba. I evo, vozi već par godina, a ja slobodno mogu reći da je meni najbolji vozač sa kojim sam se ikad vozila. Ne jurca i nije mu stalo da pretekne svakog na cesti, a ja se inače bojim vožnje i samo sa njim se mogu opustiti totalno, što u prevodu znači „ne kočiti“ na mjestu suvozača.

Dvije drage uspomene su mi naši odlasci na koncerte Madonne – u Budvu i Beograd. Išla sam da bih njemu pravila društvo, ali ono što smo tada skupa doživjeli i kako smo se proveli se ne može platiti bilo kakvim parama, a ostaje urezano za čitav život.

Iznenadiće me još milion puta, znam, pred nama je život. Mada sam već navikla da od njega mogu očekivati puno i da uvijek može otići korak dalje. I sretna sam i zahvalna što ga imam. U ovom surovom i naopakom svijetu važno je imati ljude na koje se možeš osloniti, koji te uvijek mogu nasmijati i koji te mogu razumjeti. Ja takvih nemam puno u životu, ali moj mlađi „stariji“ brat u njemu zauzima veoma posebno mjesto.

Peđa, sretan ti rođendan! Želim ti da uvijek ostaneš takav – uporan i sa pogledom ka naprijed. Da nikad ne izgubiš dječiju radoznalost koju nosiš u sebi i ogromno srce koje imaš. Želim ti puno zdravlja, a za sve ostalo znam da ćeš se sam izboriti ;)
Voli te tvoja sestra :)

 

8 comments

  1. Mislim da sve znam, jer i sama imam brata. To jeste, od porodice imam samo brata. Ovo sto kao i ti osjecam mogla bih mu reci u limburgu mjesecu i pitam se zasto je to tako.
    Neka “penkala”… kad rijeci usahnu za nas sto ne znamo pricati. :(
    Jbg, ja jecam… odavno me jedan tekst nije ovako ras*izdio! :(

  2. Prekrasno! Samo odlični i ljudi sa dobrim kućnim odgojem znaju napraviti lijepe odnose u porodici.
    Peđi i Hani, želim sve najbolje u njihovim životima!

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X