Davno su nekad rekli da su kćerke tatina djeca. Ne znam koliko je to istina ali mogu iz svog iskustva reći da sa svojim tatom imam super odnos. Tata je meni uvijek bio neko ko me slušao, zabavljao, glupirao se sa mnom. Kad pogledam u prošlost i u svoje djetinjstvo pred očima mi iskrsne mnoštvo stvari koje smo zajedno radili.

Kad sam imala nepunih 6 godina od nekog kolege je donio kompletnu aparaturu za razvijanje fotografija pa smo ih zajedno razvijali. Nikad mu nije bilo dosadno odgovarati na milion mojih pitanja. Sa 7 godina je donosio nekakav teleskop, opet od nekog kolege, i onda smo nas dvoje čekali da mama ode na spavanje da bi na miru mogli gledati Mjesec. Pričao mi je već tad o svemiru, naučio me da nađem onog Medvjeda na nebu i ne znam jesam li od tad ikad pogledala u zvjezdano nebo a da prvo njega ne potražim.

Bio je zadužen za to da me nauči da zavolim hranu. Kao mala sam izbjegavala tu vrstu aktivnosti pa je on meni pravio neke kućice od hrane da bih jela. A kad god je pržio pomfrit napisao bi moje ime od krompira. Tako sam učila i čitati. Uvijek smo puno razgovarali, ne znam da li je ikad nešto spomenuo a da me ne pita šta ja mislim o tome, znam li o čemu se radi i još hiljadu nekih pitanja koja su me „tjerala“ na razmišljanje. Sjećam se kad je tek izašla ona pjesma od Bijelog dugmeta „Zamisli“. Slušali smo je skupa, mislim da sam imala oko 10 godina. I onda je razgovor išao ovako:

Čuje se – Zamisli na bijelom konju kako nebom sipaš smaragde
Tata: „Hajde probaj zamisliti nekog ko nebom jaše na konju i sipa dragulje!“
Ja napregnem mozak i stvarno vidim konja sa svim smaragdima.
Onda ide (nije redom) – Zamisli da poletiš i da nikad ne ateriraš, zamisli zažmiriš a onda kao da eksplodiraš
Tata – „Ej, zamisli…“

I čitavu pjesmu tako. A pri tom nisam naglasila ranije da je moj tata rođen 1. Aprila i da je možda zbog toga dobio taj dar da se jako voli zezati i da je malo kad ozbiljan. I svaki takav razgovor se uvijek vodi uz „kidanje“ od smijeha.
Analizirali smo mi tako još brdo pjesama, i „Kerušu i 7 malih kučića“, skoro sve od Jesenjina, „Jamu“ i „Krvavu bajku“ (tata služio vojsku u Kragujevcu pa i iz tog ugla mi je to sve bilo još zanimljivije).

Sjećam se jedne zime prepune snijega. Bila sam kod babe, tradicionalno kao i svake godine, i on mi je u dvorištu napravio pravi pravcati iglo. Sate je potrošio na njega samo da bih ja mogla ući i konstatovati da ne bih voljela biti Eskim ni pod razno. Biciklo mi je sa petog sprata snosio milion puta, po nekoliko puta dnevno, jer sam se ja počela sama vozati liftom tek prije 4 godine. Samo me jednom istukao u životu a znam da mu je i to krivo. Naime, i pored zabrane sam se penjala na kadu, ne znam ni ja zašto. I naravno, pala direktno na leđa u istu. Batine sam dobila da mi ne bi više nikad palo na pamet da to radim.

Najbolje je bilo kad je mama otišla u bolnicu da mi rodi brata. Nas dvoje smo ostali sami i napravili haos u stanu. Sve je ličilo na scene iz filma „Sam u kući“, s tim što smo bili nas dvoje tu, tata i ja sa svojih 7 godina. Imali smo one krevete na sprat i ja sam izrazila želju da napravimo šator od njih. Pa smo onda sa gornjeg sprata spustili deku sve do poda a nas dvoje spavali u donjem. Imali smo baterijsku lampu jer je bio totalni mrak unutra, a nakon pola sata smo se skoro ugušili jer nije bilo zraka. Jeli smo samo ono što se meni jelo, brdo Jaffa keksa i pomfrita. A nagovorio me da nazovem 988 (informacije o telefonskim brojevima) da pitam onu ženu kako se pravi saft za šnicle i pire krompir. Nije mi htjela reći.

Danas smo oboje malo stariji. Pričamo o ozbiljnijim temama i dobro se razumijemo i dalje. Najviše volim kad idemo skupa po robu za moju radnju, tad se ispričamo o svemu. Imamo svoje teorije koje ne znam da li bi neko drugi shvatio. Jedna od njih je da se energija osjeti u zraku i da zbog toga neke ljude na prvi pogled ne volimo – zrače negativno. Druga teorija je (nju sam ja smislila) da su ljudi poput flašica koje bi trebale biti ispunjene do vrha da bi čovjek bio potpun. I postoje oni koji su ispunjeni, a postoje oni koji nisu i takvi svoju flašicu pokušavaju dopuniti na razne načine – statusnim simbolima, novcem, druženjem sa značajnim osobama, alkoholom, drogom.

I dalje se mnogo zezamo. Nije rijedak slučaj da od njega dobijem SMS poruku u kojoj piše da „onu poruku u kojoj sam javila da neću brzo doći kući nije dobio“. Prije mjesec dana sam ga nazvala na posao i pitala je li ima nešto planirano 28. Avgusta u pola dvanaest? Odmah je rekao da nema, a na pitanje „zašto“ rekoh samo „super, onda idemo napolje gledati Mars, piše da netu da će se vidjeti tad i tek poslije za 100 godina“. Kaže tata „ok, idemo tad, dugo mi je čekati još toliko da ga vidim!“

I dok ovo pišem pokušavam se sjetiti i ne mogu. Ne znam ni za jednu situaciju u kojoj je njemu bilo nešto mrsko da uradi za mene. Šta god sam ikad zatražila i dobila sam.

Mislite da nema mana? Ima, itekako. Nikako mu ne mogu objasniti da nisam više dijete i da se ne treba baš toliko brinuti. Da mogu doći kući pješke i kad pada kiša – da nisam od šećera. Da znam uzeti da jedem i kad on i mama nisu kod kuće. Da se ne bojim prespavati sama u stanu. Da mogu ponijeti više od 2 kg sa pijace a da ne dobijem bruh. I još tako neke sitnice.

I nije neobično što sa godinama dolazimo često u situacije da ja preuzmem ulogu „starije“. I da neku brigu „odradim“ umjesto njega, da ga tjeram da obuče jaknu jer je napolju hladno, da mu kupim narandže i limun kad se prehladi. I da se ne ljutim na njega čak i kad kaže nešto što mi nije po volji ili kad me ugnjavi sa tom svojom brigom. Svaki put prvo pomislim na to kako sve to radi samo iz najbolje namjere. A sva neslaganja i nesporazumi proističu najčešće iz razlike u godinama i vremena u kojem živimo.

I ne bih na njemu promijenila ništa, a sve osobine koje sam „pokupila“ od njega nosim ponosno. Volim ga baš takvog kakav jeste, to je moj tata.