Davno je rečeno – ako stalno pokušavaš postići nešto na isti način i rezultat će uvijek biti isti. To mi se vrti po glavi ovih nekoliko dana dok se sprema tako poznata priča i ikonografija oko našeg famoznog – Dana državnosti.

Jeste, sutra je 25. novembar, zvanični Dan državnosti države koja se zove Bosna i Hercegovina. Ne, pardon – sutra je praznik koji se zove Dan državnosti Bosne i Hercegovine, a obilježava se i slavi u jednom dijelu pomenute države. Tačnije slavi se u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine s tim što baš nisam sigurna koliko se i kako slavi u dijelovima koji su naseljeni većinskim hrvatskim stanovništvom, odnosno u onim koji su pripadali famoznoj Herceg Bosni. Najtačnije od svega – sutra je još jedan neradni dan, dan koji je doveo do spajanja sa Bajramom koji je u petak pa smo tako dobili neki kolektivni mini raspust – u situaciji u kojoj bi objektivno trebali do daljnjeg ukinuti sve neradne dane skupa sa nedjeljom da bi stigli dubioze u kojima se nalazimo.

Zašto sam spomenula da od pokušaja rješavanja problema na isti način nema ništa? Zato što danas neki od domova (Predstavnički mislim) usvaja prijedlog Zakona o državnim praznicima. Najavljeno usvajanje je još jedan od dokaza koliko takvi Domovi imaju smisla – zna se da zakon neće biti usvojen jer u prijedlogu uopšte nema 25. novembra kao Dana državnosti. Zna se da za takav prijedlog neće glasati Bošnjaci ali će svi skupa garantovano upisati sebi još jedan radni dan, nema veze što idu na posao a znaju da neće uraditi ništa! Koja razlika – kao da nekad i urade nešto?

Do kad li će trajati ovo višegodišnje prepucavanje između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih političara o tome kad će biti neradni dan koji će nositi naziv Dan državnosti? Ja mislim sve dok na čelo ove države ne dođe neka struja ili stranka koja će htjeti i znati da rješava probleme. S tim u vezi sam i donijela jedan svoj mali plan – strpiću se i daću sve od sebe da pomognem u tome da se to desi ali sa rokom do ovih izbora koji slijede. Ukoliko na izborima pobijede opet ljudi koji nemaju veze ni sa čim, a najmanje sa onim što rade svu svoju snagu ću usmjeriti na svoje lično iseljavanje sa ovih prostora. Gdje – totalno nebitno, može i na Mars što se mene tiče.

A šta bi me zadržalo ovdje?

Prije svega želim stranku koja će biti sastavljena od profesionalaca koji ZNAJU šta rade. Oni bi trebali da probude sve one koje su ovi nesposobni nacionalisti uspavali, da iz učmalosti prenu sve one što godinama govore „Šta ću na izborima, i tako se ništa neće promijeniti!“. Priznajem, na posljednje ni sama nisam izašla jer nisam imala za koga da glasam – niti jedan kandidat nije bio vrijedan mog glasa. Ta „moja“ stranka bi trebala da bude čista i neokaljana ljudima iz nekih drugih stranaka, bilo kojih. Trebali bi da budu orijentisani ka boljoj budućnosti za sve nas, bez obzira gdje živimo i kako se zovemo. Insistirali bi na tome da stručnost i znanje budu jedina odrednica za izbor na bilo koju funkciju.

Poštovali bi tuđe mišljenje i željeli da čuju što više onih koji ga imaju. U skladu sa tim bi rješavali probleme. Ne bi „ukidali“ Republiku Srpsku kad god im zatreba nacionalna homogenizacija nego bi radili na tome da i ljudima tamo i ljudima ovdje stvore normalne uslove za život i napredak. Pa ako kad požele oni sami da je ukinu da se to i desi, jer samo tako neće doći do novog rata, sranja i vječitih zatezanja. Napravili bi dosta zatvora, prepravili kasarne i sve prazne objekte, te u njih zatvorili sve kriminalce koji hodaju slobodno čekajući svoje mjesto u istim. Zaposlili bi dodatne ljude u sudove koji bi pozavršavali sve procese koji se vuku godinama. Vratili bi dostojanstvo policiji, profesorima i doktorima tako što bi im omogućili normalne uslove za rad skupa sa sposobnim rukovodstvom koje bi to napravilo.

Smanjili bi budžetsku potrošnju. Ako bi morali ostaviti kantone u Federaciji onda bi ostavili samo Premijera skupa sa maksimalno tri pomoćnika koji bi obavljali sve poslove. Sve što oni ne bi mogli stići prebacili bi na Federalne ministre koji bi znali raditi svoj posao. I koji bi radili samo taj posao. Da li bi stigli sve to? Pa naravno da bi. Umjesto besmislenih putovanja sa npr. fudbalskom reprezentacijom Premijer bi mogao završiti bar deset poslova u BiH. Još ako mu se bude plaćalo po učinku onda bi ostajao i prekovremeno da sve stigne.

Najkraće rečeno – stranka koja bi zaista BiH mogla povesti u bolju budućnost mora biti snaga koja će ovu državu posmatrati kao malo preduzeće koje samo što nije propalo i koje vrvi od problema. I u skladu s tim bi mu trebalo i pristupiti, napraviti „krizni plan“ koji mora djelovati brzo sa ciljem spašavanja. U svakom drugom slučaju mi ćemo vrlo brzo postati područje na kojem se nekad nalazila država BiH naseljena ljudima koji su mislili da se živi od zraka i da se problemi rješavaju sami od sebe, samo ako si dovoljno dobar Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Područje u kojem su jedini profesionalci kriminalci i zato samo njihovi poslovi cvjetaju. Sve dok profesionalizam ne uđe u sve ostale oblasti nema nam naprijed.

Ako znate ili čujete za ovakvu stranku ili snagu u BiH javite mi. Ako nema krajnje je vrijeme da se napravi nešto takvo. I ne, ne zanimaju me nevladine organizacije i pokreti, zanimaju me samo i isključivo ozbiljne stvari.

Da se vratim na sutrašnji Dan državnosti – svi oni koji su stekli utisak da mi baš i nije stalo do njega su stekli sasvim dobar utisak. I to ne znači da ja ne volim Bosnu i Hercegovinu. Upravo suprotno, možda je volim više nego svi oni koji na sav glas to ističu i smatraju da se ljubav prema domovini dokazuje tako što ćeš dovoljno glasno vikati o tome koliko je voliš. Samo, ja volim i Trebinje, Derventu i Bijeljinu, a volim i Široki Brijeg i Posušje. I ja spadam u one koji ne misle da u takvim mjestima žive neki moji neprijatelji, koljači, četnici ili ustaše. Ne kažem da ih nema i takvih ali sam spremna priznati da i ovdje oko mene ima puno toga lošeg. I sve dok ne dođe do toga da i moji prijatelji i poznanici u Bijeljini ili Širokom Brijegu ne rade na isti dan kad i ja ne mislim da je to pravi Dan državnosti. Pa makar taj neki zajednički bio poput naših automobilskih tablica – stvar totalnog kompromisa.

Slika preuzeta odavde.