Loading

O zaštiti privatnosti na internetu uz jedan primjer koji meni lično smeta

Autor: Hana Kazazović

Je li vas strah gubitka privatnosti zbog sve modernijih tehnologija kojima smo okruženi? Da li ponekad razmišljate o tome kako više ne postoji skoro ni teoretska šansa da zadržimo nešto za sebe, posebno kad se radi o internetu?

Ja sam pisala o tome koja je moja taktika za zaštitu privatnosti na internetu u tekstu Brinete li o postavkama privatnosti na Internetu? Kako se vi štitite? Ukratko – ne postavljam na internet ništa što ne može vidjeti čitav svijet u na primjer udarnom dnevniku. Kod mene je na mrežama sve javno, ništa ne krijem ni od koga i nemam posebno podešenje postavke privatnosti za različite ljude.

Možda je to nekome i radikalno, ali je meni jednostavnije. Podsjeća me na ono kako je najlakše živjeti tako što uvijek i svuda govoriš istinu. Imaš samo jednu i ne moraš pamtiti različite varijante priča za različite ljude. E po tom principu i ja funkcionišem na internetu – stavljam ono što mogu vidjeti svi i ne mislim o tome jesam li negdje objavila fotografiju ili status koju ne bi smio vidjeti ovaj ili onaj.

Juče sam gledala intervju sa Garyem Vaynerchukom na LeWebu od prošle godine i jedna stvar koju je rekao me i potakla da napišem ovaj tekst. Gary u suštini ima isti princip zaštite svoje privatnosti. On kaže da je već godinama svjestan da je sve što je na internetu javno i po tom principu živi – na internet takođe stavlja samo ono što je za javnost.

Ali je Gary u svojim stavovima otišao i korak dalje.

Kaže da ga to tjera da bude bolji čovjek. I da to sve ne moramo gledati samo kao negativno jer postoji puno dobrih stvari koje je napredak tehnologije donio. Na primjer – danas je puno teže kidnapovati nekoga jer smo okruženi mobilnim telefonima, kamerama, mogućnostima da u roku od sekund takva aktivnost bude prijavljena, snimljena i slično.

Tu sam se zamislila. Mislim realno, čovjek je u pravu. Stvarno nam sve što imamo danas pruža mogućnosti da budemo sigurniji. I postoji šansa da, ako smo svjesni da je sve što radimo javno, mnogi od nas povedu računa o tome šta i kako rade.

Naravno, treba vremena za sve to, ali je isto tako činjenica da se stvari neće više nikad vratiti na ono kako je bilo ranije i da ćemo svakim danom biti okruženi samo sa više kamera. Možda će nas to sve voditi u pravcu toga da budemo bolji ljudi. Šta vi mislite?

A kad već pišem / razmišljam o privatnosti moram podijeliti još jednu stvar sa vama. Na neki način me muči već više od 2 godine i sa dosta ljudi sam i uživo pričala o njoj.

Znate za onaj običaj da sad svako mjesto i grad imaju jednog ili više lokalnih fotografa koji hodaju ulicom i fotkaju ljude? Možete ih sresti na ulici, uveče kad odete u kafanu, a ljeti i na bazenima i po gradskim plažama. Nafotkaju hrpu ljudi i onda to objave na internetu, na lokalnom ili nekom drugom portalu. I onda se te fotke gledaju i šeruju dalje po internetu.

Primijetila sam da velika većina ljudi voli kad ih tako uslikaju ili bar nema ništa protiv toga. Ali ima i onih koji ne vole, a često i ne znaju da su slikani i gdje će se fotografija pojaviti. Naravno, takvi nemaju mogućnost da spriječe ili zabrane objavljivanje svojih fotografija ili bar ja ne znam za mogućnost sprečavanja.

O ovome sam počela razmišljati kad su se na internetu počele pojavljivati fotografije sa zeničkih bazena. Otvorim Facebook i odjednom pred mene iskoči gomila ljudi u kupaćim kostimima. I onda sjedim i razmišljam o tome kako ja lično ne bih voljela da neko na internetu dijeli moju fotografiju u kupaćem kostimu. Ne zato što meni taj kupaći toliko loše stoji, nego zato što je meni to isto kao kad bih glavnom ulicom u gradu prošla u kupaćem. A to nije nešto što bih napravila i vjerujem da bi mnogi od vas svakog ko bi to napravio gledali kao da je poludio.

Lično nikad fotografije sebe u kupaćem ne stavljam na društvene mreže i internet, jer rekoh vam – princip mi je da stavljam sve javno i tu ima mjesta samo za ono što zaista može proći svuda. Ali šta u situacijama kad nemamo kontrolu nad tim ko nas fotka i gdje objavljuje te fotografije? Da li to konkretno znači da ne trebam ići na gradski bazen jer ko zna ko će tamo doći sa fotoaparatom i objaviti te fotke ko zna gdje. A pošto svi imaju one velike objektive nemaš pojma ni kad te slika niti možeš nekom zabraniti to.

Malo sam se raspitivala i koliko sam saznala ne postoji zakon koji bi zaštitio privatnost na javnim mjestima jer valjda na javnom mjestu sve što uradiš jeste javno. Ali eto, u svoj ovoj priči oko zaštite privatnosti i života okruženog kamerama to je nešto što je meni ostalo kao jedna stvar koju baš i ne mogu svariti i prihvatiti potpuno ravnodušno.

Kako vi štitite svoju privatnost? I da li vam smeta kada vaše fotografije bez pitanja osvanu na internetu?


10 comments

  1. Od kad sam pročitala tvoj tekst o lažnom profilu otvorenom pod tvojim imenom sve sam više počela razmišljati o, kako kažeš, radikalnoj metodi – sve javno i mirna Bosna. Pomalo sam i počela primjenjivati ovaj metod, svako malo nešto stavim na “public” dok se ja ne srodim sa tom idejom, pa ću vjerovatno sve okrenuti na javno jer je to najlakše. Nema lista, nema probranih i super. Imam slike djeteta okačene na FB i trudim da ih bude u što manjem broju iz više razloga, a jedan je i zloupotreba. A da volim da me neko fotografiše bez pitanja, ne da ne volim nego bih sigurno zakonom zabranila.Iako smo zahvaljajući prednostima tehnologija umjesto boljih, postali više izvitopereni sa pomjerenim osjećajem šta je to privatno, opet kažem ne. Samo uz dozvolu.

    1. Da, meni je definitivno lakše kada znam da sve to može vidjeti bilo ko, onda lakše kontrolišem šta postavljam i sve ok. Činjenica je da to jeste na neki način radikalno, ali bar nema tu neku iluziju privatnosti, odnosno svjesna sam da ne postoji. Ipak, ovo postavljanje fotki bez odobrenja je nešto sa čim se teško izboriti, ali mi smeta ako nisu takve da bih ih i sama postavila :/

      Ludo vrijeme, kako god.

  2. Slažem se u potpunosti. Kad sam počela pisati blog, prvo sam mislila kako ću samo objavljivati fotografije i gole recepte, pod nickom i kako nitko ne mora znati tko sam ja, niti ću tu djeliti išta osobno. Međutim, nakon par mjeseci sam zapela i gotovo odustala od bloga, jer to nisam bila ja. To je bilo hladno, ogoljeno, bez boje, okusa i mirisa i nije mi bio gušt. A onda sam shvatila da ja ionako kroz život, a već sam ga prilično odvalila, hodam bez fige u džepu i ionako govorim što mislim, kad to naumim, pa nema potrebe da se tako ne ponašam i na blogu. Istu sam muku imala i sa Fejsom, doduše i sad imam na privatnom profilu odvojene postove na prijatelje i javne, ali ne zato što nešto što u privatnim postovima napišem držim da nije za javnost ili ne bih javno podijelila, nego više kao razliku između nečega što si objesio na banderu da svi gledaju i osjećaja da se družiš u nekom užem krugu, a ne na ulici. Osjećaj da iz mnogo čega što činimo, plaćamo karticama, surfamo uopće netom, bivamo snimani kamerama netko izvlači o nama neke zaključke, je na određen način zastrašujuće, ali čak i sa svom tehnologijom, ne možeš pratiti uvijek i sve, opet čovjek, uz sve alarme i filtere postavljene za dojavu, mora biti taj koji će to pratiti. A kad se u jednom trenutku bude pratilo sve i previše toga, postati će jednako (ne)produktivno, kao i obično ljudsko oko i pažnja. Fotografiranje po ulicama, bazenima i plažama je posebna kategorija, nažalost sve se svodi na osnovnu ljudsku pristojnost da se zaustaviš i čak i u svijetu u kojem je svima sve vidljivo, ostaviš svakom komadić osobnog prostora i dostojanstva. A kad netko te osnovne pristojnosti nema, tu nažalost nisu nikad pomagali ni običaji ni zakoni. Ostaje se nadati da je takvima moj celutit nedovoljno interesantan. :D

  3. Prve postove sam na internetu ostavio pred 14 godina. Na, tada popularnim news-grupama. Pod punim imenom i prezimenom, ali i nadimkom koji je (izgleda) jedini takav u našem dijelu svijeta. Odonda do danas ni u jednu knjigu ne bi stalo koliko sam toga otipkao. Bez dlake sam na jeziku i sve je “public”. Zaprepastilo me pred par godina, kad sam shvatio da je – sve to memorirano. I da jedan “Kjukar” u Google daje priliku nekom “stalkeru” da me upozna u detalje. Deseci tisuća postova po forumima, statusa, tvitova… Ali…zasad mi ne smeta. Šta da netko radi sa tim i zašto bi to uopće nekome bilo zanimljivo?
    Makar, da netko u mojoj situaciji postane javna osoba, novinari bi imali bogat rudnik.
    A fotke…ako nekome zanimljivo gledati dok čačkam nos na semaforu…neka pita; sam ću mu poslat takvu fotku. ;-)

    1. Ja se nadam da se neće pojaviti neki takav manijak kojem bi to sve bilo zanimljivo :) A što se tiče fotki, slažem se sa tobom. Mene samo malo užasava to nemanje kontrole nad svim tim, mada vjerujem da ću se i na to vremenom navići.

  4. I ja pišem sve ono što mogu i smem reći svuda javno. Moja profesija je malo osetljiva na to, ali, ja sam takva, otvorena i ne mogu da razmišljam o tome ni da kalkulišem. Možda sam malo otvorenija od drugih, ali ne lažem, nikog ne vređam, pišem istinu, jer ne mogu dobro da pamtim. Nisam do sada imala neprijatnosti i nadam se da i neću.
    Kod nas postoji Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, pa takvo fotografisanje ne bi bilo dozvoljeno i počinilac bi bio kažnjen, ako se utvrdi njegov identitet.

    1. Baš tako, ne mogu ni ja da pamtim sve, kad govorim istinu onda bar pamtim samo jednu stvar :)
      A zakon nekakav postoji i kod nas, samo što nam se malo šta poštuje, pa samim tim ni ovo :/

  5. Skoro je puštena live web kamerica sa trga u Smederevu, gradu gde sam odrastao. Na internetu su najglasniji bili oni protiv – jer to ugrožava privatnost ljudi! Kakva privatnost na javnoj površini? Pa, ko se skine go na trgu – ne može da očekuje da će to ostati u njegovoj privatnosti.

    Što se tiče fotografisanja, tu stvari stoje malo drugačije. Zabraniti fotografisanje ljudi na javnim mestima (kao što su nedavno uradili u Budimpešti) zabranilo bi reportažnu i uličnu fotografiju, ali i turističku. No, naš Krivični zakonik, koliko ja znam, prepoznaje “neovlašćeno fotografisanje”, ali koliko se sećam, nije baš dobro definisano. Praksa bi trebalo da bude da se, ako je osoba na slici prepoznatljiva, odnosno na njoj zauzima više od određenog postotka prostora, mora tražiti odobrenje za objavljivanje. Isto kao kad se fotografiše u noćnim klubovima, oni koji hoće da se slikaju sami će to staviti do znanja fotografu – ostali neka ostanu u masi i prisutni potiljkom. ;)

    E, sad. Ovde nije, dakle, problem ni privatnost kao takva, niti je proglem fotograf kao takav, nego koliki je bilmez fotografov nadređeni. Jednom kad se budu opekli, promeniće i način rada.

    1. Da, dobro si to rekao – sve zavisi od nadređenog. U suštini ja nemam problem ni sa čim osim sa fotkama u kupaćem, odnosno ne bi mi zasmetalo ništa osim toga. I to samo zato što ni sama ne stavljam takve fotke javno, neukusno mi jbg.

      A ako je pravilo da moraju tražiti dozvolu za objavljivanje ako si u krupnom planu, onda znači da se samo pravila trebaju poštovati :)

Leave a Reply

X