I juče sam na uobičajen način upalila računar i naravno, prvo što otvaram je Facebook. Kad vidim, imam poruku u inboxu. Otvorim poruku i umalo ne upadnem na glavu od iznenađenja!

Naime, javio mi se školski drug iz osnovne škole za kojeg niko živ nije imao pojma gdje je. Prije dvije godine sam pričala sa jednim drugim školskim koji je komentarisao kako je skoro sve ljude iz razreda uspio pronaći ali da neće odustati dok ne nađe i ovog. I fakat, vidim da je uspio uz pomoć famoznog Zuckerbergovog čeljadeta zvanog Facebook.

Elem, taj moj novootkriveni školski izgleda drži rekord u razredu po pitanju broja djece, ima ih troje, i ima jako dug brak iza sebe, i sve je super. I što je najzanimljivije nije uopšte daleko, tu je dobacio do Hrvatske. Dopisujemo se tako i kaže on kako je mislio da su ga svi zaboravili i baš se iznenadio što ga se sjećamo. I ja mu ne rekoh da ga se vrlo dobro sjećam, mislim prvi put sam se u životu potukla baš sa njim, i to u nekom trećem razredu osnovne škole. Učiteljica me stavila da sjedim sa njim, i super smo se slagali. Svako malo smo se tukli. Čak su se nekad te tuče znale proširiti pa postati neke blaže verzije masovnih. Mislim, baš se nešto nismo mogli nikako dogovoriti ni o čemu, i ja sam jedva dočekala da nas razdvoje. I fakat ga zbog tog nisam nikad zaboravila, a nisam se više nikad ni s kim ni tukla (da ne bih dobila batine).

Definitivno me za tu osnovnu školu vežu uglavnom lijepa sjećanja. Valjda zato što nije malo provesti sa istim ljudima čitavih osam godina, znajući ih iz tako nekog najranijeg perioda. Još smo mi imali takvu učiteljicu a i razrednog koji su nas baš učili nekim osnovnim ljudskim stvarima bitnim za kasniji život. Bilo je tu svakakvih likova, a danas kad sretnem bilo koga osjećam se kao da sam srela nekog od familije.

I danas se smijem kad se sjetim nekih sitnica. Sjetim se kako smo pred ekskurziju raspravljali o tome kako ćemo i šta ćemo, i kako je Božo (razrednik) pitao ima li neko da ne jede neku hranu, misleći na svinjetinu. Na to se jedino javila Tanja naglasivši da ona „ne voli grašak i žilavo meso“. Sjećam se i perioda kad su u naše naselje uveli kablovsku televiziju i kad je Ramić počeo kasniti u školu jer je gledao crtane. I sjećam se pomame za rap muzikom, i tri glave koje su imale petlju da se ošišaju kao Vanilla Ice, pa su u tom periodu bili velike face. Heh, zanimljivo, sad mi baš kroz glavu prolaze njih trojica, bili su glavne face u razredu. Jedan sad u Americi, uči kao što nije nikad u životu niko mogao ni pomisliti da će učiti (uvijek je bio pametan ali nikad nije imao živaca da sjedne na jedno mjesto). Drugi u Australiji, ljetuje kad je nama svima hladno, a treći u Sarajevu.

Zanimljivo mi je kad sretnem bilo koga iz svog razreda, zanimljivo mi je uporediti ono što su do sada napravili u životu sa onim kakvi su bili kao djeca. Nerijetko se iznenadim, i to srećom uglavnom pozitivno. I baš nešto mislim kako bi bila interesantna stvar napraviti neko okupljanje. Mada je izgleda jedino rješenje da se okupimo virtuelno.

I da, kad sam već sve ovo napisala, moram još sitnicu. Našao si Ilijasa, ostaju još Goran i Aida (koliko ja znam).

P.S. Facebook čudo opet radi, tu su i Aida i Goran ;)