Autor: Hana Kazazović

Prije par dana sam gledala TED video u kojem je Alejandro Aravena, arhitekta, govorio o primjeni zdravog razuma u arhitekturi navodeći 3 primjera. Sva tri su zanimljiva i preporučujem da pogledate cijeli video, ali jedan od njih je meni bio poseban.

Naime, Chile je 2010. godine pogodio zemljotres i cunami. Područje uz obalu je ostalo prazno i trebalo je naći rješenje kojim će se riješiti nekoliko problema. Prije svega, trebalo je naći način kako ublažiti posljedice nekog budućeg, potencijalnog cunamija, a opet napraviti nešto što će ljudima biti i inače korisno.

Jedna solucija je bila da se taj postor ostavi praznim, zbog velikog rizika od cunamija. I sam Alejandro kaže kako je to dobro rješenje za države poput Japana u kojima je disciplina ljudi velika i u kojima je dovoljno reći stanovništvu “Tu ne smijete ništa graditi” i oni neće. međutim, Čileanci bi vrlo brzo nelegalnom gradnjom okupirali tu površinu i situacija bi izmakla kontroli.

Drugo rješenje je gradnja betonskog zida ali se ona već dokazala, opet u Japanu, kao loš izbor jer ne sprečava talase da naprave štetu.

Treće je bilo da se nađe neko pametno rješenje, pa su oni okupili ljude koji su tu živjeli i koji će direktno imati koristi od bilo čega što se tu napravi. Ljudi su diskutovali, iznosili svoje probleme, ideje, zahtjeve. Alejandro kaže da nije bilo nimalo ugodno slušati ih jer je padalo i dosta ružnih riječi, kao i u svakoj žustrijoj raspravi.

Jedan od problema sa kojim su se inače suočavali na tom području je veliki broj poplava. Nije samo cunami koji se može desiti ponovo za 20 godina problem. Problemi su stalno prisutni za one koji su tu i jedan od ciljeva je bio riješiti i njih.

Nakon nekog vremena razmišljanja, analiziranja, planiranja i svega ostalog što ide uz taj proces, jedno rješenje se nametnulo kao pravo – izgraditi uz obalu pojas šume koji će riješiti poplave koje se inače dešavaju na tom predjelu, ali i ublažiti neki potencijalni budući cunamu. Osim toga, takva šuma će predstavljati vrlo lijep i funkcionalan pristup obali za stanovništvo koje živi na tom području.

Projekat nije uopšte jeftin, jer neće niko čekati da šuma izraste od malih sadnica, i košta 48 miliona dolara. Međutim, u poređenju sa nekim drugim projektima koji su konkurisali za to područje (a u pitanju su bile neke zgrade i sl), jeftiniji je za 4 miliona. Zato je i izabran i već se krenulo sa njegovom gradnjom.

Šta je meni posebno zanimljivo u ovom primjeru, odnosno zbog čega sam od mnogo TED govora koje gledam redovno baš ovaj izdvojila?

Prije svega, čak i da nisu bile onakve poplave kod nas nedavno, mene lično oduvijek boli svako posječeno drvo. Nažalost, živim u gradu koji je valjda oduvijek previše zagađen i kojem svako drvo znači i previše. Međutim, ne slažu se sa mnom mnogi, posebno ne gradski oci koji ih bez pardona sijeku kad god im zatreba koji metar asfalta. Kad se samo sjetim koliko su ih posjekli zbog nove gradske magistrale duša me boli.

Isto tako živim u gradu u kojem neiživljena omladina uglavnom ne prepoznaje značaj svakog drveta, pa one mladice koje se posade da bi našoj djeci čistila pluća kad izrastu koriste za svoja divljanja i uništavaju ih.

Pardon, mislim da sam trebala sve ovo pisati u množini – živimo u takvim gradovima, ovdje na Balkanu. Da ne spominjem nelegalnu sječu šuma koja se sistematski dešava svuda oko nas dok se mi u čudu ogledamo i pitamo “A otkud ovolika klizišta?!”

Zato mi je primjer iz Čilea fascinantan. Zato što su ljudi sjeli i koristeći zdrav razum skontali šta je najbolje rješenje za problem, dajući prednost drveću umjesto zgradama.

Voljela bih da mogu vjerovati kako će ovakav način razmišljanja nekad doći i na Balkan. Nažalost, nisam preveliki optimista.

U svakom slučaju, preporučujem da odvojite 15:49 minuta od današnjeg dana i nahranite svoju dušu Alejandrovim govorom. Ima i domaći prevod. A možda vam bude zanimljiv i ovaj tekst iz “The Guardian” – The rebuilding of Chile’s Constitución: how a ‘dead city’ was brought back to life