Autor: Hana Kazazović

Prije par dana sam sasvim slučajno čula priču o tome kako jedno privatno preduzeće u Zenici već nekoliko godina dovodi 3.000 do 4.000 djece iz BiH u posjetu Zenici – godišnje. To rade u vidu dječijih ekskurzija i ta djeca, osim posjete njihovom preduzeću, najčešće obiđu i Muzej grada Zenice, gradsku Arenu, atletski stadion i Bilino polje.

To preduzeće je Multiplex Ekran Zenica, a ova aktivnost je dio njihove ponude zadnjih 6-7 godina.

Ova priča mi je bila nepoznata, a istovremeno skoro nevjerovatna, pa sam pronašla sagovornike iz Ekrana koji su mi ispričali sve detalje. I nakon tog razgovora sam ostala fascinirana idejom i realizacijom.

Projekat je osmislio Denis Samardžić, njihov kreativni direktor nekad po otvaranju multipleksa. Denis, koji je cijeli svoj život vezan uz izviđače i koji zna kako animirati i organizovati, te zainteresovati djecu. Novootvoreni multipleks u Zenici je trebalo približiti i djeci i ljudima koji su skoro zaboravili kako izgleda otići u kino, a trebalo se izboriti i za publiku u vremenu interneta i nekontrolisanog crnog tržišta. Ideja o ekskurzijama pod sloganom „Svi u kino“ je bila osnova, a onda su se sjetili da ponude i nešto više. Kako od samog početka imaju dobre odnose sa zeničkim javnim preduzećima, tako su se u njihovoj ponudi našli i obilasci muzeja, nekad i pozorišta, Vranduka, te sportskih sadržaja.

Djeca koja dolaze su najčešće uzrasta od 1. do 4. razreda, mada bude i starijih. Ima ih iz raznih mjesta, od Hercegovine (Čapljina, Čitluk, Konjic, Prozor), iz područja oko Tuzle (Tuzla, Lukavac, Gračanica), Brčkog, pa do područja bližih Zenici (samim time i pogodnijih za jednodnevnu ekskurziju mališana) – Novi Šeher, Žepče, Zavidovići, Ozimica, Gornji i Donji Vakuf, Maglaj… i da ne nabrajam, jer nisam uzela kompletan spisak nego su mi ovo nabrojali iz glave.

Dosta je tu djece iz područnih škola, iz malih mjesta. Djece koja često u svojim školama nemaju čak ni salu za fizičko, pa im posjeta gradskoj Areni bude posebno interesantna, a o atletskom stadionu da ne govorimo. Još ako se desi, kao što se znalo desiti, da se posjeta poklopi sa treningom Amela Tuke ili Hamze Alića, onda oduševljenje bude potpuno. Mališani su uživali družeći se sa reprezentativcima koji su se rado fotografisali sa njima, a Hamza im je čak dao da bacaju kuglu.

Posjeta Bilinom polju uvijek izmami pitanja poput „Gdje se presvlače fudbaleri?“, „Gdje spava Džeko?“, „Je li stvarno tu igrao Ronaldo?“ i sl. Dječaci koji treniraju fudbal uživaju u prolasku kroz tunel pri izlasku na teren, a mnogi kažu kako se nadaju da će nekad tu zaigrati za reprezentaciju – kad narastu i postanu najbolji :)

Prilikom posjete muzeju djevojčice najviše zanima stari nakit a dječake oružje, a uvijek im bude zanimljivo ako muzej ima i neku nestandardnu postavku ili izložbu.

Tokom svih ovih posjeta vodiči im pričaju o objektima sve što je zanimljivo – od istorijskih podataka (npr. povelja Kulina bana potpisana na Bilinom polju), do tehničkih karakteristika (koliko ljudi prima Arena i sl.) U obilazak muzeja ih vodi kustos i sve im detaljno objasni šta gledaju.

Što se tiče posjete Multipleksu Ekran djeca obavezno pogledaju film, najčešće 3D. Zatim imaju i čas bontona – lijepo ponašanje u kinu, te čas „Zanimanje kinooperater“ tokom kojeg u grupama od po 20-ak djece obiđu kinooperatera koji im ispriča šta je sve njegov posao i šta radi.

Nakon toga slijedi ručak u restoranu Ekrana koji je takođe uračunat u cijenu ekskurzije. Bude tu hamburger ili sendvič ili piletina sa pomfritom, slatki dio – mafin ili palačinak, voćka i sok. Sve servirano u restoranu, a ono što ne pojedu djeci se zapakuje da ponesu.

Bilo mi je posebno zanimljivo slušati kako se svi uključe u serviranje hrane da bi sva djeca dobila topao obrok, pa su tu i vodiči koji nosaju tacne i pomažu konobarima ? Najveća grupa do sada je bila 270 djece odjednom, a najčešće su to 2 autobusa – stotinjak djece. Dešava se da im za jedan dan dođu 2-3 ekskurzije, pa je to poseban izazov jer se onda organizuju da u različito vrijeme idu u kino, ručaju i obilaze sadržaje, često se smjenjujući na primjer u gradu ili na mostu. Izazovi poput ružnog vremena, kiše koja kvari ugođaj se takođe rješavaju trudom i nagovaranjem vozača da djecu prevezu od na primjer Arene do kina, da ne bi pokisli.

Cijene i cilj ekskurzija

Cijene ovih ekskurzija su u zavisnosti od paketa 10 KM ili 11 KM, a mogu se prilagoditi interesovanjima razreda. Za prevoz se snalaze u školama sami, on nije uračunat u cijenu. Kad skontate da je u tih 10-ak KM tu uračunata i projekcija filma, ručak, posjeta muzeju, Areni i stadionu (svaka po 1 KM po djetetu), onda vidite da u suštini glavna korist Ekranu od ovih ekskurzija nije profit, jer je minimalan. Korist je dugoročna – stvaranje potencijalne publike te edukacija djece koja će ponijeti uspomenu na posjetu kinu, pa sutra nekad sami tražiti od roditelja da idu ponovo.

I to je ono što me oduševilo, jer ja ne znam puno primjera privatnih preduzeća koja razmišljaju ovako dugoročno. Ne znam nažalost ni puno javnih preduzeća koja rade ovakve stvari, a nekako bi čovjek očekivao da se ovakve aktivnosti vežu uz njih. Ovako imamo privatno preduzeće koje da, pravi publiku za sebe, ali takođe vodi djecu i u muzej i na sportske terene, Vranduk, sve to plaćajući i puneći javni budžet.

I da, da bi se jedan razred doveo na ovakvu ekskurziju, oni moraju prvo dobiti odobrenje od svakog kantonalnog ministarstva. Tek sa takvim odobrenjem se šalju ponude školama i prezentuju ako bude zainteresovanih. Sam dolazak je kruna mnogih pripremnih aktivnosti i dogovora. Moram spomenuti i da Ekran daje gratis ekskurzije za socijalno ugroženu djecu, jer ne žele da bilo koje dijete ostane kod kuće zbog nedostatka novca. Na učiteljima je samo da im dostave broj takve djece radi broja obroka.

April, maj i juni su mjeseci u kojima evo već nekoliko godina Zenicu posjećuju mališani iz različitih mjesta u BiH. Zaposleni u Ekranu se unaprijed spremaju i raduju tim danima jer stvarno uživaju u ovom dijelu svog posla. Pišem uživaju jer su mi sa toliko žara pričali o ovom projektu da sam bukvalno osjetila tu energiju. To se ne može folirati i moram priznati da sam sretna što postoji jedno takvo preduzeće u Zenici. Pošto ih dugo godina znam moram takođe reći i da u suštini nisam iznenađena što ovako nešto rade baš oni. Ako je ko uvijek plivao uzvodno i rušio stereotipe bili su to oni.

Zato, kad sretnete na proljeće mališane u redu kako se drže za ruke i obilaze Zenicu, znajte da su to budući ambasadori ovog grada. A to je velika stvar u svakom vremenu, ne samo u ovom današnjem u kojem su uglavnom sve vrijednosti naopako okrenute.

P.S. Detalji o ponudi ekskurzija imaju kod njih na stranici, pa ako koga zanima može pogledati http://www.multiplexekran.ba/index.php/skolske-posjete-i-ekskurzije