Autor: Hana Kazazović

Ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja me najviše nervira u ovom današnjem vremenu, onda bi to bila opsjednutost brzinom. Brzinom u smislu – svi bi rezultate bilo čega sad i odmah. Sve manje je onih koji imaju strpljenja da prema cilju idu lagano, korak po korak, vjerujući da će do njega i doći.

Govorim o životu, o promjenama koje želimo da napravimo, o poslovima, vještinama koje želimo savladati, odnosno o svemu što čini jedan život.

Jedan tekst Lea Babute me potaknuo da razmišljam o brzini.

Leo kaže da su promjene koje želimo napraviti kod sebe uvijek maraton, a ne trka na 100 metara.

Znate kako to ide – odlučite da promijenite nešto kod sebe, na primjer da izgubite na kilaži. Kad već razmišljate o tome šta biste željeli promijeniti kod sebe onda se sjetite da bi bilo dobro prestati pušiti. Da, uz to bi idealno bilo da počnete i vježbati. Naravno, vježbanje ne ide bez zdravije ishrane. Super je stvar da malo više čitate a malo manje gledate TV ili koristite internet.

Tako dođete u situaciju da imate podugačak spisak svih promjena koje želite napraviti, a niko vam nije isporučio čarobni štapić. Pa se dešava da probate sve to i vrlo često odustanete jer ne ide – rezultati ne dolaze brzo, a to vas demorališe i jednostavno je lakše gurnuti sve te promjene u stranu i nastaviti živjeti kao i ranije. Do nekog sljedećeg teksta koji će vas potaknuti da se poželite mijenjati ili do nove godine ili rođendana kad inače donosite važne odluke o bitnim stvarima u životu.

Ja se sa Leom slažem i mogu potvrditi iz svog iskustva da svaka promjena zahtijeva vrijeme, strpljenje i upornost. Zahtijeva i vjeru u to da ćete uspjeti. Možda je to čak prva i osnovna stavka bez koje ove ostale ne bi uopšte bile moguće. Korak po korak, dan po dan, polako prema cilju – tako se do njega dolazi kad se radi o promjenama sebe.

Znate za onu da je potreban 21 dan za stvaranje navike? Da, 21 dan upornog i svjesnog truda i rada na samo jednoj stavci, čak i ako je to banalno poput promjene mjesta na koje odlažete stvari pri ulasku u kuću. O promjenama koje uključuju i emocije, a takva je svaka koja se odnosi na nas lično, da i ne govorim. Sve zahtijevaju vrijeme i upornost. Bitno je uvijek imati na umu da su moguće jer bez te vjere teško možemo biti uporni i svaki dan izlaziti iz svoje komforne zone.

Meni je puno pomoglo kad sam u knjizi Tony Robbinsa čitala o tome kako je Kobe Bryant snimao reklamu u kojoj je trebao da promaši koš. To je bio najteži dio za snimiti. Zašto? Zato što je on toliko trenirao i usavršio svoj šut na koš da mu je stvarno bio problem loptu baciti tako da ne pogodi.

Naučnici su dokazali da se prilikom ponavljanja jedne iste radnje u našem mozgu stvara veza koja vremenom jača. To bukvalno izgleda kao da tačke u mozgu koje su zadužene za određenu operaciju povežete kanapom. Što češće ponavljate određenu proceduru, ta veza jača, odnosno “kanap” je deblji. Na taj način stičete rutinu, onako kao što je Kobe stekao naviku da na tačno određen način baci loptu i pogodi koš.

Dobra stvar je što prestankom ponavljanja te radnje veza vremenom slabi. Zato se pri promjeni bilo koje navike ili ponašanja mora uložiti svjesni trud i zato moramo dugo raditi na stvaranju novog obrasca.

Nije jednostavno naučiti svoj mozak da pri ulasku u prodavnicu ruka sama ne posegne za čokoladama nego da ode na dio sa voćem. To zahtijeva vrijeme. Ne postoji brz i lak način da se odučite od toga da ujutro prvo otvorite portal sa vijestima i dan počnete uz crnu hroniku.

Za svaku promjenu treba vrijeme i upornost. Dobra je stvar što to znamo i možemo lagano raditi na njima. Jednu po jednu, ili sve odjednom – kako ko želi i koliko ko ima snage.